MOJ PRIJATELJ CHRISTO 'Razmišljao je o tome da plastikom omota i Hektorovićev ljetnikovac'

TONI POLITEO O SLAVNOM UMJETNIKU - Oni koji cijene rad Christa, znat će cijeniti poklon koji mi je galerist Toni Politeo dao na kraju našeg razgovora: maleni komadić goleme narančaste tkanine kojom je znameniti umjetnik prekrio njujorški Central Park.

Oni koji cijene rad Christa, znat će cijeniti poklon koji mi je galerist Toni Politeo dao na kraju našeg razgovora: maleni komadić goleme narančaste tkanine kojom je znameniti umjetnik prekrio njujorški Central Park.

Jedan je to od najpoznatijih radova ovog umjetnika, nazvan jednostavno “The Gates”, Vrata. Nekoliko je komada tkanine, nakon što je rad skinut, poklonio Politeu.

Christo, punim imenom Christo Vladimirov Javacheff, po rođenju Bugarin a po državljanstvu Francuz pa Amerikanac, bio je jedan od najpoznatijih svjetskih umjetnika. Preminuo je u nedjelju u 85. godini života, a široj publici bio je najprepoznatljiviji po omatanju berlinskog Reichstaga, zaljeva Little u Sydneyju, Pont Neufa u Parizu te kanjona Riffle Gap u Coloradu. Sve je projekte potpisivao sa svojom suprugom Jeanne-Claude, što je nastavio i nakon njezine smrti prije deset godina.

 

I dok se u svijetu likovni kritičari mnoštvom tekstova prisjećaju najvažnijih radova ovog velikana, u svojem uredu i galerijskom prostoru u centru Zagreba galerist Toni Politeo prisjeća se njihovih zajedničkih druženja.

Opsežna prepiska

Toni Politeo je kolekcionar koji se bavi i tiskanjem grafika. Oko njega su, u njegovu ateljeu u Zagrebu, tisuće predmeta, od slika koje je napravio pop art umjetnik Erró, preko memorabilija s Mao Ce-Tungom, do mnoštva igračaka. U ladicama su uredno, abecednim redom po imenima umjetnika, poslagane grafike koje je tiskao. Međutim, na najistaknutijem mjestu stoji grafika koju mu je poklonio upravo Christo.

Crtež je to kućice za Snoopyja prekrivene tkaninom na isti način kao što je prekrio Reichstag. Na crtežu stoji i kako je nastao u kalifornijskom gradu Santa Rosa. Je li sam odabrao taj duhoviti poklon, ili je grafiku odabrao umjetnik, pitamo Politea na početku razgovora. “Christo”, odgovara nam galerist.

Christo je jedan od umjetnika koje je Politeo tiskao u mapi posvećenoj pjesniku Federicu Garcíi Lorci, u kojoj su djela i Armana i Emilia Vedove. Politeo čuva i opsežnu prepisku, većinom rukom pisanu, s Christom i njegovom suprugom Jeanne-Claude, te mnoštvo fotografija dok ih je posjećivao u njihovom ateljeu u njujorškom Sohou.

Na stolu rukopisom ispisano kolekcionarevo ime na pozivnici za veliku Christovu retrospektivu koja se u ožujku trebala održati u pariškom Centru Pompidou. Nažalost, izložba je zbog pandemije odgođena, Christo je u međuvremenu preminuo, tako da će se izložba održati posthumno.

 

Presudilo je vino 

Toni Politeo se prisjeća kako je započelo njihovo prijateljstvo: “Na Venecijanskom bijenalu me gospođa Watari, kojoj je veliki privatni muzej u Tokiju gradio Mario Botta, upoznala s jednim privatnim galeristom iz Saint-Paul-de-Vencea. Izmijenili smo vizitke i on me pozvao na izložbu Jean-Claude i Christa. U tom su trenutku već bili gotovi projekti za Colorado i New York, jedan je simbolizirala plava boja, a drugi narančasta. Jako sam želio da Christo bude jedan od autora koji će raditi mapu za Lorcu. Svi su me uvjeravali da nemam šanse da dođem do njega.

Uglavnom, nakon što sam dobio pozivnicu, sjeo sam u auto, uzeo četiri bijela i četiri crna vina, i uputio se u Saint-Paul-de-Vence. Fotokopirao sam crteže spomenuta dva projekta, u plavoj i narančastoj boji, nalijepio ih na vina, napisao mjesto i datum održavanja izložbe i donio ih na izložbu. Kada me ugledao, galerist je bio ljut, pitao me tko mi je dao autorska prava.

No, Jeanne-Claude ga je smirivala, njoj se to svidjelo. Dao sam joj svoju podsjetnicu, na kojoj je napisala riječ vino, da zna da sam to ja. Nakon toga smo se svi zajedno fotografirali.” Koja je vina odnio? “Crno Andra Tomića, bijelo vrbničku žlahtinu”, kaže Politeo.

 

Poštivanje rokova

Nakon poznanstva zahvaljujući vinu iskoristio je priliku da im ispriča o mapi posvećenoj Lorci, na kojoj su već radili neki poznati umjetnici: “Jeanne-Claude mi je rekla da pričekam, otišla je s Christom u drugu prostoriju. Nije ih bilo dvadesetak minuta. Vratili su se i rekli mi da ću za mjesec dana dobiti rad. Tako je sve počelo, dopisivanje, sastanci, prijateljstvo. Nakon što sam im mapu odnio u New York, bili su oduševljeni, tada i nastaju spontane fotografije našeg druženja.

Za svaku sam njihovu izložbu, pa i ovu nadolazeću parišku, dobivao nakon toga vip ulaznice koje su osobno ispisivali.” Znači li to da je Christa Jeanne-Claude nagovorila na suradnju, pitamo našeg sugovornika. “Uvijek žena nekako...”, započne Politeo, no ne dovrši rečenicu. “Njih su dvoje bili jedan dobar par, tandem”, nastavlja.

 

“Nisu prkosili jedan drugome. Sjećam se kako su uigrano potpisivali grafike.” Inače, na izložbi u Saint-Paul-de-Venceu Toni Politeo fotografirao se s mnoštvom poznatih umjetnika, među kojima su i Jeanne-Claude i Christo, tu fotografiju i danas dijeli kao svoju podsjetnicu.

Koji je Christov rad u mapi Lorca? “Crtež koji je prethodio prekrivanju crkve i fontane u Spoletu bijelim platnom”, kaže Politeo, te se prisjeća i kako je Christo poštivao rokove: “Jeanne-Claude mi je rekla da ću rad dobiti za mjesec dana, stigao mi je za dvadeset.”

Christu ga je, govori dalje, privukla “slavenska duša, on Bugarin, ja Hrvat”. Zvao ga je i da dođe ljeti kod njega. Naime, obitelj Politeo potomci su Petra Hektorovića i naslijedili su njegov znameniti ljetnikovac u Starigradu na Hvaru. “Nagovarao sam ga da dođe na Hvar. Vidio je fotografije mojeg ljetnikovca Hektorović”, prisjeća se Politeo.

“Predložio sam mu da presvuče onu moju renesansnu kulu. Razmišljao je, nije rekao ne, nije odbio ideju. Rekao sam da imam i veliki stan u kojemu može spavati. To bi bilo interesantno da je bilo realizirano, prvi njegov rad na području Balkana. Pitao me i da izračunam koliko bi koštalo financiranje. To su jako skupi projekti, nacrti, statika, željezne šipke. Za svaki je projekt radio i nove tkanine.” Naime, Jeanne-Claude i Christo nisu prihvaćali sponzore već su sve javne projekte radili i financirali sami, a zarađivali bi od prodaje pripremnih skica.

 

Kad je Jeanne-Claude preminula u studenom 2009. godine, Politea je Christo pozvao i na komemoraciju u New Yorku. “Nakon njezine smrti Christo je u muzeju Metropolitan u New Yorku za svoje prijatelje i za poznanike organizirao komemoraciju. Taman sam došao u Zagreb iz New Yorka kada me dočekalo pismo da je za četiri dana komemoracija. Odlučio sam se vratiti u New York.

Na komemoraciji sam, inače, upoznao kustosicu iz MoMA-e, pa sam preko nje donirao seriju plakata Borisa Bućana.” Kako je izgledala komemoracija? “Christo je govorio o njihovom zajedničkom životu, a nekoliko ravnatelja muzeja o važnosti njihova opusa, što su napravili za svijet, za New York”, govori Politeo koji je za vrijeme komemoracije u zapučak odijela umjesto maramice bio stavio spomenutu narančastu tkaninu.

Rad na jezeru Iseo

Politeo mi pokazuje pozivnicu za komemoraciju, crno-bijelu fotografiju Jeanne-Claude, na kojoj je vrlo zgodna. “Bila je vrlo interesantna, čitav su život proveli zajedno. Njezina ga je smrt jako pogodila.”

Posljednji njegov rad koji je vidio uživo, govori Politeo, bio je onaj na talijanskom jezeru Iseo: “Sve je bilo puno, jedva sam uspio naći jedan mali hotel 40 kilometara od mjesta gdje je Christo napravio taj rad. Prvi dan došlo je par stotina tisuća ljudi, a u kratkom roku, koliko je rad trajao, posjetilo ga je dva milijuna ljudi”, govori. Rad se sastojao, podsjetimo, od 100 tisuća kvadratnih metara žute tkanine po kojoj su ljudi mogli hodati od Sulzana do Monte Isole. Kakav je bio osjećaj, pitamo Politea. “To je poseban materijal, koji koristi vojska kad prolaze tenkovi. Hodate dva sata po jezeru, a kao da hodate po cesti.”

Kakav je Christo bio kao osoba? “Jednostavan”, kaže galerist. “Naravno, bilo mu je teško prići, oko njega su bili čuvari. Čujte, ti veliki umjetnici, to su institucije. Njegova pak supruga bila je zatvorenija od njega. Jednom sam na jedan dan došao iz Pariza u Berlin na otvaranje njihove izložbe. Kada bi im ljudi prilazili, bila je govorila samo ‘ne, ne’, jer su im nudili razne stvari da im se potpišu na njih.”