FILIP HRGOVIĆ 'Treniram kao životinja uz glazbu BB Kinga, a jedem samo ono što mi skuha moja Marinela. I da, moje su kape ljepše od Pradinih'

PRIPREME ZA MEČEVE ŽIVOTA - - Svoj način života bih opisao kao spartanski – kaže nam boksač Filip Hrgović (27) dok sjedimo u njegovoj sportskoj dvorani u Novom Jelkovcu, ujedno i sjedištu boksačkog kluba Nokaut, kojemu je Hrgović predsjednik, ali i član.

- Svoj način života bih opisao kao spartanski – kaže nam boksač Filip Hrgović (27) dok sjedimo u njegovoj sportskoj dvorani u Novom Jelkovcu, ujedno i sjedištu boksačkog kluba Nokaut, kojemu je Hrgović predsjednik, ali i član.

S lijeve strane zid je oslikan njegovim najvećim boksačkim uzorima. Tu su Mike Tyson, Mate Parlov, Evander Holyfield, Manny Pacquiao… Na desnoj su pak strani Filipovi portreti iz dosadašnjih ključnih momenata karijere; kada je osvojio svjetsko juniorsko zlato, zatim slika s olimpijskom medaljom, pa ona kada je postao europski prvak, te jedna kada je baš u Zagrebu osvojio svoju prvu titulu u profesionalnom boksu. Sve je pomno osmišljeno, a čak i šalice iz kojih pijemo čaj imaju inicijale “HF”. Svira BB King, a za njim se nižu i ostale blues legende, to je, kaže Filip, glazba koja mu za treninge najviše paše.

 

Satima u ringu

Već sam taj prostor potvrđuje ono što nam Filip govori: kod njega je apsolutno sve podređeno sportu.

– Ovih dana, kao i uvijek, intenzivno treniram dva puta dnevno. Za vrhunskog je sportaša bitan kompletan način života. U dvorani si nekoliko sati dnevno, a treninzi, koji su na prvome mjestu, moraju biti naporni, ali i pametno smišljeni. No, profesionalni je sport puno više od treninga. Svakodnevica se sastoji od briga o pravilnoj prehrani i vitaminizaciji, odmora koji uključuje masažu, saunu… I tako svaki dan. Koliko je važno trenirati, toliko se važno i oporaviti.

To je jednostavno taj spartanski način života – kaže nam Filip, objašnjavajući da bez stopostotne posvećenosti nema niti rezultata. Hrgović najavljuje da ga velika borba čeka 28. ožujka, i to u Velikoj Britaniji. Posljednjih su se dana mediji bili raspisali o tome da bi mu suparnik mogao biti kongoanski boksač Martin Bakole Ilunga.

 – Da, on doista jest jedno od imena koja su mi promotori ponudili, no to još nije službeno, pregovara se s njegovim timom, ali i s drugim protivnicima. Ako to bude Bakole, super, ako ne, opet super – kaže nam Filip. Prioriteti mečeva su mu poredani kronološki.

- Prije Britanije bih trebao odraditi izborni meč s prvakom Hrvatske da bih stekao status najboljeg boksača u Hrvatskoj i mogao ići na kvalifikacije za Olimpijske igre u Tokiju – kaže nam o slučaju koji je ovih dana još više punio novinske stupce.

Etička dilema

Lome se koplja o tome bi li Hrvatsku na OI trebao predstavljati Hrgović ili bi to trebao biti Marko Milun, aktualni hrvatski prvak u superteškoj kategoriji. Dilema je birokratske, ali i etičke prirode: Hrgović s jedne strane ima želju predstavljati Hrvatsku u Tokiju i velike su šanse da bi za Hrvatsku osvojio još jednu olimpijsku medalju, dok, s druge strane, brojni smatraju nepravednim Milunu uskratiti priliku da se bori, tim više što on još nije profesionalni sportaš, a pravila Olimpijskih igara su donedavno profesionalcima zabranjivala sudjelovanje.

- To je još u fazi pregovora, dogovora. Sada jesam profesionalni boksač, ali su i profesionalcima dozvoljeni nastupi na Olimpijadi. Svakako ću pokušati ostvariti svoj veliki san i biti olimpijski pobjednik – kaže, dodajući da mu je u profesionalnom boksu cilj postati svjetski prvak i, “ako Bog da, ujediniti sve te najveće titule”. Želi biti najbolji. A, jednom kada bude najbolji, Hrgović planira osim samoga sporta zarađivati i na vlastitoj liniji modnih dodataka, za koju je baš nedavno napravio prototipe. Tu su kape, remeni, držači za kartice, privjesci za ključeve u obliku boksačke rukavice, uskoro u veću proizvodnju kreću i tenisice, a u planu je da kasnije tu bude i odjeće.

– Sve je počelo s idejom za kopču za remen s mojim logom. To mi je predložio kum Bruno Malić. Preko dobavljača je iz zezancije napravio tu kopču i meni se to svidjelo pa smo krenuli u priču – kaže nam Hrgović. Nakon remena, napravili su i kapu, oko koje postoji sentimentalna priča.

– Imao sam sličan Pradin model, koji mi je bio jako prirastao srcu, no poklonio sam ga svojem treneru Pedru Diazu. On je imao običaj u ring izlaziti s jednom šiltericom, koju su mu na jednom meču ukrali. Razočarao se i rekao da više neće kupovati novu kapu jer mu je to bila omiljena, pa sam mu ja poslije meča u Meksiku poklonio svoju kapu, koja je meni bila omiljena da može nastaviti svoju tradiciju – sjeća se Filip, dodajući da je po toj poklonjenoj kapi napravio nove koje su sada dio njegove linije. Web shop je već u pripremi.

 

O svom trošku

– U pregovorima sam s nekoliko dizajnera, no još nismo definirali suradnje. Ove smo komade moj menadžer i ja izradili o svojem trošku, za svoj gušt i da vidimo kako će to izgledati, tako da nisam siguran za koliko bismo novca mogli prodavati proizvode– priča Filip. Njegov trener Diaz, osim što je dijelom potaknuo razmišljanje o HF kolekciji, imao je i druge ogromne utjecaje na njegovu karijeru. Kako one koji se vide po Filipovim rezultatima, tako i one više simboličke. Upravo je Diaz bio taj koji mu je nadjenuo nadimak El Animal, po kojemu je poznat u svijetu.

- Kad kažeš El Animal, svi zamišljaju zvijer, kao da dođem doma i jedem sirovo meso, takve brutalne stvari. No, meni je El Animal netko tko u svojem poslu želi biti najbolji. Svi trebamo u dobrim stvarima, u požrtvovnosti, krepostima, disciplini, iskrenosti, posvećenosti obitelji i poslu biti El Animal. Ako to nisi, život te išamara. Svatko bi trebao biti El Animal u onome što vjeruje – kaže Filip.

U dvorani u Novom Jelkovcu, kvartu koji neki nazivaju zagrebačkim getom, zidove je oslikala umjetnica Anita Genc, a osim spomenutih portreta velikih boksača i Hrgovića samog, izložena je i velika slika na kojoj su Filip i njegova supruga Marinela. Radi se o portretu u prirodnoj veličini na kojem su njih dvoje na dan njihova vjenčanja. Sliku su dobili na dar.

– Marinela je bila na nekoliko mojih mečeva. Siguran sam da joj nije lako. Moj je posao vrlo stresan i zahtijeva jedan poseban način života, a ona sve proživljava sa mnom. No, to je tako, Bogu hvala, pobjeđujem i zdrav sam, nema poteškoća. U sportu se odričeš svega, no više ni ne razmišljam tako. Jednostavno mi ništa ne pada teško, svatko ima svoj put, a moj je ovo, nećemo kukati – kaže Filip. Njegova supruga Marinela i sama je sportašica, odbojkašica, a trenutno još uvijek studira ekonomiju.

- Neko vrijeme sam se hranio u određenim objektima koji su za mene pripremali hranu, no otkad sam se oženio, nekako se potrefilo da mi je supruga doma, nije zaposlena, studira, pa mi ona pomaže i priprema hranu. To mi je vrlo bitno, ipak je najljepše jesti doma i to ne možeš platiti niti usporediti ni s hranom u hotelu od pet zvjezdica – priča Filip.

Hrgoviću će uskoro biti godina i pol dana otkada je u prostoru u Novom Jelkovcu. Zid dvorane krasi i grb grada Zagreba. Prostor dijeli i s mladim boksačkim nadama.

– Tu rade Jusuf Hasan, moj pomoći trener, kao i kondicijski trener Igor Čordaš te pomoćni trener Dalibor Čibarić. Imamo oko 20 natjecatelja u klubu, a već smo tri godine za redom najbolji klub u Hrvatskoj u mlađim skupinama, kadetima i juniorima. Oni znaju da ću im jednoga dana, kada za to dođe vrijeme, pomoći koliko god im bude trebalo, u smislu da nekome budem menadžer, da u nekoga uložim novac ili ga povežem s određenim promotorima ili menadžerima.

Svakako ću dati svoj doprinos, no najprije je na njima da rade, da slušaju, da naprave rezultate – kaže Hrgović, pa dodaje da bi od mlađih kolega istaknuo Mateja Hlađaka, koji je bio kadetski prvak Europe, i Lovru Pavčeca, aktualnog drugog kadeta u Europi. - Imamo puno prvaka Hrvatske, ali to se kod nas ne broji, brojimo samo europske i svjetske medalje– kaže Hrgović.

 

Talenti za boks

Ponosan je, to više što Hrvatska nema veliku boksačku tradiciju i ne može se mjeriti s velikim boksačkim nacijama. – Imamo malen broj klubova i trenera te općenito manje boksački nastrojenu publiku. No, imamo i taj jedan prirodni talent. Na ovom su podneblju ljudi vrlo talentirani, ne samo za boks, nego za sve sportove.

To je genetika i socijalni faktor jer su ljudi ovdje uvijek relativno teško živjeli, barem kada se uspoređujemo s zapadnijim zemljama. Željni smo dokazivanja, mala smo država, imamo dobru genetiku i fizički faktor. Jednostavno, naš boks ovisi o talentiranom individualcu. To se vidi i kroz povijest. Imali smo, recimo, Mavrovića pa je nakon njega prošlo puno godina do idućeg velikog boksača, nema sistema, nego ovisi o pojedincu. Ali uvijek se nađe zbog tog talenta neki dobar borac za  medalje – zaključuje Hrgović.