Trump, Most i Uber, svijet traži novi model

Ako je na bečkom Drucker Forumu krajem tjedna glavna riječ bila "remećenje" (disruption), ona se odnosila u jednakoj mjeri na Uber, Airbnb i na Donalda Trumpa, koliko i na Most i Živi zid u hrvatskom mikrosvijetu. Svi oni rezultat su okolnosti koje su ih izbacile na površinu.

Postojeći sustavi su zakazali, svijet je u potrazi za novim modelima. Razvijene države i njihove ekonomije danas su u prijelaznom razdoblju stagnacije, rekao je ekonomski/marketinški guru Philip Kotler u Beču znatiželjnim menadžerima koji su tko zna po koji put platili da ga slušaju. Donedavno čvrst zagovornik tradicionalnih tržišnih vrijednosti iz čijih su udžbenika učile generacije, sve češće propituje pogreške kapitalizma koji se, po njemu, našao u slijepoj ulici. To prijelazno razdoblje zateklo je i obrazovne sustave koji su ostali pogrešno usmjereni. MBA, definira Kotler, studente uči administraciji, ali nitko ih neće naučiti kako pokrenuti kompaniju, kako sudjelovati u crowd-fundingu, kako pronaći "anđela", pa niti gdje su danas vodeći centri inovacija. Zajedno s kapitalizmom, zaglavila je i demokracija.

Milijarderi danas financiraju politiku koja im zauzvrat ostaje na usluzi. Vidjelo se to sada, na američkim izborima, vidjelo se to još prije, na previranjima u EU, koja sljedeće godine ulazi u razdoblje opasnih izbora (Njemačka, Francuska, Nizozemska). Remetitelji u biznisu, kao ni u politici, nisu, međutim, nužno i donositelji inovacija, često su te "inovacije" zapravo promjene usmjerene prema prošlosti, greška je u nazivu. Današnja prava inovacija je proces koji kompliciran i skup postojeći proizvod čini jednostavnim i dostupnim, bez gubitka kvalitete.

Može li to napraviti današnji tradicionalni poduzetnik? Može li političar današnju kompliciranu i skupu državu vratiti u službu građanima koji je više ne razumiju i koje ona više ne razumije? Kratak bljesak iz nedavne prošlosti: zadnji put sreo sam se s operativnim sustavom Windows 3.1 u poduzetničkom inkubatoru NASA-e u Floridi. Netko u upravi zaključio je da je svaka nova Microsoftova licenca opterećenje budžeta, a uz to, s tako zastarjelim operativnim sustavom nije bilo šanse da tajnica priviri u ono što se radilo na superračunalima iza njezinih vrata. Tajnica je živjela u računalnoj pretpovijesti, ali samo nekoliko metara dalje, mala skupina neodređene namjene vježbala je terensko snalaženje na savršenoj trodimenzionalnoj simulaciji Kosova. Vrhunski inkubator ipak nije imao primarno vojnu namjenu.

Zadatak je bio omogućiti poduzetnicima zainteresiranima za tehnologiju da koriste "ostatke" inovativnih materijala iz NASA-inih svemirskih programa, s ciljem da se nova tehnologija preusmjeri na upotrebu građanima. Teško da bih se toga sjetio da prošlog četvrtka nisam svjedočio kreativnom sukobu Mariane Mazzucato, zagovornice jačanja državne uloge u inovativnim područjima ekonomije, s dvoje žestokih protivnika - Economistovim kolumnistom Adrianom Wooldridgeom, oponentom bilo kakve državne uloge u biznisu, osim regulatorne, a i to u najmanjoj mogućoj mjeri, i Haiyan Wang iz Washingtonskog China India Institutea, koja, podrijetlom iz Kine, zemlje s najsnažnijim državnim kapitalizmom, nije mogla pronaći ljepotu u poduzetničkoj snazi države.

Što, naime, ako se kao najveći i najbrži remetilac, ali i korektor postojećeg stanja, pokaže država? Mariane Mazzucato, profesorica na sveučilištu Sussex i jedna od globalno najtraženijih predavačica ekonomije inovacija, državu ne vidi ne samo kao partnera, nego kao vodeću snagu u inovativnom biznisu. Potkrepljuje to nizom čvrstih primjera - od iPhonea, za koji je Apple obilno koristio državno sponzoriranu vojnu tehnologiju, nastanka i razvoja interneta, nebrojenih NASA-inih projekata, ali i pronalaženja lijekova protiv bolesti, na čemu je poslije profitirala farmaceutska industrija. I In-Q-Tel, jedan od najvećih fondova rizičnog kapitala na svijetu, u vlasništvu je i pod upravom CIA-e (Q u imenu hommage je Q-u Jamesa Bonda, kultnog filmskog špijuna države koja se sprema napustiti EU), CIA je i iza ekrana osjetljivih na dodir, dok američki državni fondovi obilno potpomažu Elona Muska.

Mazzucato smatra da griješimo kad u državi vidimo tek mehanizam koji omogućava poduzetništvo kroz uslugu sigurnog okruženja. Država, misli ona, može biti i vodeći ulagač i vodeći poduzetnik, ona može aktivno kreirati i oblikovati tržišta, ne samo regulirati i popravljati ih. Svojom tezom koju je objavila nakon velike financijske krize i velikih intervencija države, navukla je na sebe gomilu neprijatelja, ali i opstala kao jedan od najinovativnijih mislilaca u sektoru. I da, danas surađuje s NASA-om na projektu koji je uglavnom pod oznakom tajnosti. Za razliku od Mazzucato, Wooldridge, koji je također svjestan neminovnog jačanja uloge države, svijet budućnosti vidi kao distopijsku depresivnu zajednicu kontroliranu od najčešće loše politike i sporih neinventivnih korporacija. Nekad se Golden Gate u San Franciscu mogao sagraditi za četiri godine, danas toliko vremena treba da projekt dobije studiju utjecaja na okoliš, kaže. Za njega, politika nije pokretač, ona je kočitelj rasta i razvoja. Mazzucato nudi model za države koje raspolažu znanjem, novcem i kapitalom za ulaganje. Hrvatska to nije, ali Europska unija jest. EU još nije država, ali što je novac EU, ako ne državni novac? To je novac koji države, uključujući i Hrvatsku, uplaćuju u europski proračun. Mazzucato ne nudi novi socijalizam niti renesansu državnog vlasništva. Ona predlaže državu kao partnerskog investitora u inovativne projekte koji se mogu definirati kao korisni zajednici. Za nju država nije loš konkurent, nego partner u riziku. To svakako pretpostavlja višu razinu politike, s čvrsto usađenim moralnim i etičkim načelima upravljanja državom i novcem poreznih obveznika. Znanstvena fantastika? Ne nužno. Prihvatimo li takvu vrstu simbioze, a Trumpova Amerika možda nas svojom odbojnom agresivnošću u tome ubrza, možda i opstanemo. Ako ne, čeka nas Wooldridgeova nimalo udobna distopija.