MOJIH 30 NOĆNIH SMJENA NA ADVENTU Reporter Jutarnjeg zaposlio se u kućici i iskusio kako je radnicima: 'Ogulio sam 1800 jabuka i ispekao 2000 burgera'
NA EUROPSKOM TRGU - Jedan je razlog zbog kojega sam u studenom silno poželio dodatni posao.
Jedan je razlog zbog kojega sam u studenom silno poželio dodatni posao.
Razumije se, riječ je o ženi.
Divnoj ženi, treba li reći, a kada me napuštala (samo nekoliko dana ranije, preli smo u njezinu krevetu poput mačaka), spominjala je nešto i o “sigurnosti”. I kako, jao, živimo u eri u kojoj takvu opasku čovjek lako poveže s vlastitom financijskom (ne)stabilnošću, ja sam se, budalaš, zaposlio kao adventski radnik i pronašao si dodatni izvor prihoda.
Što reći, upao sam u zamku suvišnih analiza, interpretacija, no ljudi slomljena srca spremni su i na mnogo radikalnije stvari.
Ovu priču, uzgred rečeno, još nitko nije čuo, jer mnogo je lakše ispovjediti se novinskom papiru nego živoj osobi. No, vratimo se na taj Advent. Jednom kada sam bio unutra, više nisam mogao van. Rad je isti kao u sezoni: nema odmora, pauze, Badnjaka. Nema ni bolesti, jer nema tko drugi raditi. Treba odguliti tih 36 dana u šutu - vikendi i blagdani uključeni - a mogu reći da za takav “maraton”, pogotovo uz prvi, “dnevni posao”, treba biti u itekakvoj psihofizičkoj kondiciji. Pokušajte ako baš morate.
Mirišem na fritule
Tako već punih 30 dana, nakon posla u novinama, ja odlazim u kućicu i vrtim burgere, točim rakije, kuham vino.
Ujutro mirišem na tintu, a popodne na fritule. Advent radi svakodnevno do 23 sata (vikendom do ponoći) i gotovo sam na izmaku snaga. Pa ipak, dugo se nisam bavio uslužnim djelatnostima i moram reći da je to veliki gušt. Adventski su kupci blagoglagoljivi, sretni, rado počaste komplimentom kada im se svidi ono što su naručili. A u “Čarobnom kutku” na Europskom trgu, garantiram, pripremamo najbolje jabuke u šlafroku. Posebno to govorim zato što nisam vidio da ih nudi bilo tko od konkurencije. Ljudi vole i naše kuhano vino, po koje se neprestano vraćaju, uz riječi da mnogi adventski ugostitelji nude polovično ili očajno kuhano vino, zapravo zašećerenu tamnu vodicu koja ne nalikuje ni na što. Tako, valjda, izgleda poduzetnički duh modernog doba, koji ne može zadovoljiti ni marža iznad tisuću posto, pa se služi raznim smicalicama i tjera goste od sebe.
Neka, to je dobro za naš “Kutak”, kućicu od ni pet kvadrata, koja na dobar dan isporuči pedesetak burgera, jednako toliko jabuka u šlafroku i više od pedeset litara kuhanog vina. A gdje su tek rakije, pivo, čajevi i kave.
Počinjem u 18 sati, čim isporučim tekstove. Na kućici me čeka Kizo, od kojega ću preuzeti smjenu. Petak je i čovjek je “zaplivao”, pa u košulji i kaputu, upravo kao da ovaj čas dolazim iz redakcije, započinjem peći burgere. I on će se još malo zadržati, da pomogne riješiti ovu navalu.
Jasno, svi bi sve odmah.
Četiri bijela kuhana, tri crna, pet rakija i dva burgera. “Može li, molim vas, i jabuke u šlafroku?” nezaustavljiv je kupac. Može, frende, ja sam ti k’o Šiva, gledaj me kako te poslužujem sa svoje četiri ruke i preporuči nas prijateljima. Kizo toči vina, rakije i naplaćuje ljudima, ja sam na burgerima i jabukama, a u maloj se kućici, obavljajući istodobno sve te zadatke, toliko spretno zaobilazimo da bi čovjek mogao pomisliti da je riječ o ozbiljnoj, uvježbanoj koreografiji. I jest, radimo to već gotovo mjesec dana u komadu.
Vino do vrha kotla
Priprema je najvažniji dio procesa. Kako je ujutro manje posla, Kizo pripremi i nareže jabuke (svaka se jabuka oguli, izvadi joj se srčika, a zatim se nareže na tanke kriške koje ćemo zavaljati u umak od palačinki prije negoli dubinski ispržimo jabuke), zelenu salatu, rajčicu, luk i kupus. Nakuha vina do vrha kotlova, posloži hladnjake, a očisti i nered koji sam mu ostavio u kaosu večer prije. Dobar je čovjek Kizo, a meni je uz njega itekako lakše raditi. Teško je, uopće, objasniti takve gužve koje, ponajviše vikendom, zavladaju na adventskim kućicama. U 23 sata ili ponoć, kada zatvaram, jedva da imam snage staviti lokot u bravu, a sjeckati salatu i rajčicu usred tog meteža bilo bi ravno ozbiljnom pothvatu kao što je slijetanje na asteroid u pokretu ili slično.
Obrok si nisam stigao skuhati više od dvadeset dana. Na sreću, na Adventu vlada krasna sloga među radnicima koji dijele istu sudbu i žive taj život u kućicama. Častimo se međusobno hranom iz naših ponuda, tako da koliko-toliko jedemo raznoliko i ne obolimo svi zajedno od poremećaja u prehrani. Ne brini se, mama, jedan čovjek preko puta “Kutka” priprema razne stvari i “na žlicu”. Ja njemu burger, on meni varivo.
Gosti pristižu neprestano, čini se da u ovom gradu žive svi ljudi svijeta. Sa svakim se, dakako, i u toj gužvi stigne malo porazgovarati. Obično su to lijepi, prijateljski razgovori, neobavezni, a prilično ugodni. Glavne teme: temperatura, kako vremena tako i vina, zatim interes o dobavljačima mesa i vina (“Domaće, gospodine, imamo sve domaće”), pa pomalo o gužvi i popratnom glazbenom programu na Europskom trgu (“Kaj danas mladi slušaju techno i u 15 sati?”). Jasno, govori se i o začinima, šećeru, savršenom receptu za kuhano vino. O tome, ako ćemo iskreno, nemam mnogo reći - vino kuham po osjećaju i redovito ga kušam u procesu sve dok njime nisam zadovoljan, pa se čini da točno znam omjere iako nemam blage veze što točno radim. Jedino što mogu reći jest da na dvije litre vina dođe oko pola litre vode. Šećer, cimet i klinčić sipam ravno iz paketa u kotao, pa mi je nemoguće detaljnije diskutirati o omjerima.
Pravo i krivo vino
“Kaj to znači? Pravo kuhano vino? Zar postoji krivo vino?” upita gotovo svaki gost koji posjeti “Kutak” i ugleda naše table s ispisanom ponudom.
“To znači da ne kuhamo zašećerenu vodu ili vino u prahu i ne varamo kupce” odgovaramo Kizo i ja, sada već automatski. “Evo, probajte, sigurno ćete se vratiti.”
I uvijek se vrate.
A vas, čitatelji, također pozivam na najbolje, pravo kuhano vino u “Čarobnom kutku”. Tu smo sve do 6. siječnja. No, molim vas, pripremite sitan novac. Posljednjih tjedana baš svi plaćaju krupnim novčanicama. Osim što je, čini se, ova država puna bogataša, čini se i da ne tiskamo novčanice osim onih od 100 i 200 kuna. Među adventskim ugostiteljima na Europskom trgu kovanice od jedne, dvije i pet kuna predstavljaju pravi prestiž. Tko ih sakupi više od dvadesetak, svakako je pobjednik dana, bez obzira na sve ostalo.
Imaš sitnog?
“Prijatelju, kako stojiš sa sitnim?” govorimo jedni drugima dok se ukrug obilazimo na trgu, unaprijed znajući odgovor na takvo pitanje. Nema veze, treba se malo prošetati, provjetriti glavu. Ponekad sa sitnim novcem pomogne i kakav gost ili prolaznik, a mnogi adventski kupci, dogodi li se da nemaš za kusur, i ne mare mnogo za tih nekoliko kuna kada im se za to ispričaš. Bit će da je riječ o blagdanskom duhu.
Premda bude gužve, pogrešno shvaćenih narudžbi, pa i vina prolivenog po kaputu gosta, lica ostaju nasmiješena, raspoložena i čini se kao da su baš svi u ovoj državi zadovoljni sobom i svojim životima. Tako je, blagdanski duh, to ne može biti ništa drugo. Isto je, zamišljam, i s tim kiselišem, oporim domaćim vinom koje u “Kutku” teče u potocima. Kada ga izlijem u svoj veliki, bijeli kotao pa mu dodam vode, kristalnog šećera, cimeta i klinčića, obogatim ga i s nekoliko kriškica sočnog, citrusnog voća, on mijenja svoje naličje, poprima sasvim novu dimenziju i postaje pitak poput rajskog soka.
Skrivene ispod debelog sloja istočnjačkih mirodija, blagdanskog raspoloženja i zanosnih aroma, pod šeširom adventskog šušura i sretnih lica, ostaju neispričane priče svih tih gostiju. Kojekakve priče, možete samo zamisliti. A među njima, na dnu kotla iz kojega teče zašećereno vino i u kojem plivaju najfiniji začini, već tjednima leži i moja: ona o dvoje ljubavnika koji će se jednom ponovno sresti.