PARADOKS MILANOVIĆEVE POBJEDE: NE MOŽE BEZ POMOĆI BUJANCA To je 'kvaka 22' 2. kruga koji bi se za kandidata SDP-a mogao pretvoriti u sedmi krug pakla

PIŠE NINO ĐULA - Dva su ključna pitanja koja proizlaze iz ovog prilično očekivanog rezultata, odnosno poretka kandidata nakon prvog kruga predsjedničkih izbora.

Dva su ključna pitanja koja proizlaze iz ovog prilično očekivanog rezultata, odnosno poretka kandidata nakon prvog kruga predsjedničkih izbora.

Prvo je pitanje može li Zoran Milanović dobiti dovoljno glasova u drugom izbornom krugu. A drugo je hoće li iz ove duge i opasne unutarstranačke političke bitke Andrej Plenković na kraju izaći kao pobjednik.

Milanović je u ovom trenutku najveći profiter velikog raskola u HDZ-u. Taj “pokolj” doveo je do infarktne završnice u kojoj je zborovođa Plenkovićevih izazivača Miroslav Škoro, potpomognut, ili bolje reći inspiriran nekadašnjim enturažom Kolinde Grabar-Kitarović, zaostao za samo dva posto glasova, dakle minimalno.

Kako bi tek na tom gubilištu HDZ-ove desnice prošao neki bolji kandidat SDP-a i ljevice, oko kojega ne bi bilo toliko neodlučnosti, nelagodnosti, loših uspomena, nekakav imaginarni kandidat, ili još bolje kandidatkinja, tko nije ostavio tako opor okus i tolike frustracije kod brojnih građana s lijevog spektra.

Ovo je zapravo bio savršen, idealan, možda čak neponovljiv trenutak za trijumf kandidata ljevice, samo da je želja SDP-ova vodstva i cijele lijeve koalicije doista bila pobjeda na predsjedničkim izborima. “Sad il’ nikad”, da se izrazimo potrošenim sloganom “Projekta Škoro”, ljevica je mogla i morala moći monetizirati teški raspad HDZ-a i odlijepiti se više od tih neznatnih 2,92 posto glasova od prvog sljedećeg kandidata, na udaljenost koja bi čvršće obećavala pobjedu u drugome izbornom krugu.

Osvojiti samo 29,5 posto u situaciji kada su, unatoč raskolima, desnica i populisti zbrojili više od 60 posto glasova, to znači ući u drugi krug s ozbiljnim zaostatkom.

Paradoks Milanovićeve pobjede u prvom krugu jest to što u drugom teško može dovršiti posao ako mu u tome ne pomognu Velimir Bujanec i ostali propagandisti iz “Projekta Škoro”. Bez velikog dijela njihovih glasača Milanović jednostavno ne može izvesti pobjedu u drugom krugu. Dobiti Bujanca makar i za prigušenog saveznika, to u Milanovićevu slučaju znači riskirati gubitak još jednog dijela glasača s ljevice. To je doslovno “kvaka 22” Milanovićeva drugog kruga koji bi se mogao pretvoriti u sedmi krug pakla.

Milanoviću dodatno otežava i činjenica da njegova protukandidatkinja, koliko god načeta i poljuljana, u drugi krug ulazi neposredno nakon što je iznijela jednu po svemu težu bitku, onu na desnici. Za očekivati je dakle da u završnicu ulazi s nešto manje panike nego što je kod nje bilo u prvom krugu. Imperativ da ne izgubi od vlastitih saveznika i najbližih suradnika iz prvog dijela mandata, koji su se sad okrenuli protiv nje i Plenkovića, dovodio ju je u groteskne situacije kakvih bi, u natjecanju s Milanovićem, moglo biti manje.

Dolazimo i do drugog pitanja koje se tiče predsjednika Vlade i HDZ-a Andreja Plenkovića, zapravo glavnog lika ove predsjedničke kampanje. Iako je Plenković momentalno na dobitku - jer je izgurao Škoru, a dosadašnju predsjednicu doslovno ubacio u zadnji vagon - baš kao i s Milanovićem i kod njega stoji velika dilema u vezi s kapacitetom za njegovu konačnu pobjedu.

Naravno, uspjeh “Projekta Škoro” ne mjeri se postotkom nego prolaskom ili neprolaskom Miroslava Škore u drugi krug, jer to je bio konkretan cilj i ovo su bili predsjednički, a ne parlamentarni izbori. Na parlamentarnima će se ionako desnica puno teže dogovoriti oko liderstva bez obzira na to što im se Škoro noćas stavio na raspolaganje i za ubuduće.

Ovih 24 posto za “Projekt Škoro” nije automatski 24 posto za desnicu, čak niti za antiplenkovićevski pokret otpora. Dobitak s ovih izbora nije ušteđevina i ne može se oročiti; to je više kao živa u termometru - “sad je gore, a poslije će se malo spustiti”. To uostalom sugerira i Škorin slogan “Sad il’ nikad”, kojega je baš u izbornoj noći, nakon što je ispao iz igre, najednom zaboravio i sasvim se okrenuo svome drugom sloganu “Vratimo Hrvatsku narodu”, uvjeravajući ljude da će nastaviti i da ih neće ostaviti.

Pitanje je doduše hoće li desnica, koja ima i prirodnijih lidera i upornijih aspiranata, možda Škoru ostaviti po putu.

Međutim, za Plenkovića je Škorina politička budućnost sporedna jer predsjednik Vlade i HDZ-a zapravo presudno ne ovisi o kretanjima na desnici niti o napretku SDP-a, nego i dalje isključivo o dinamici i razvoju pobune u HDZ-u. Taj proces neće stati ni s eventualnom pobjedom Kolinde Grabar-Kitarović niti s njenim porazom. Naprotiv, može se očekivati da će on, kako se budu približavali unutarstranački i parlamentarni izbori, dobivati nove oblike.

Plenković je udaljen od konačne pobjede gotovo jednako koliko i Milanović od svoje.

Ipak, i jedan i drugi trenutačno imaju momentum, vlastitim strankama usprkos.