GLAZBENI KRITIČAR JUTARNJEG IZABRAO JE NAJBOLJE STRANE I DOMAĆE ALBUME 2019. GODINE Ovu listu žanrovski šarolikih izdanja naprosto morate poslušati!
NAJBOLJA GLAZBA U 2019. - Glazbeni kritičar Jutarnjeg lista za Magazin je odabrao sedamdeset najboljih svjetskih i dvadeset najboljih hrvatskih albuma u godini na izmaku. Izbor je nužno subjektivan i, u tom smislu, prilika da se s njim složite ili da se ljutite
“Listanje” najboljih albuma inozemne glazbene produkcije definitivno više nije posao za jednog čovjeka. Bilo bi smislenije da barem petorica glazbenih kritičara jednu takvu listu usustavi prema glazbenim stilovima jer u preobilju internetske dostupnosti ovakvo je “listanje” bitno drugačije nego prije dvadeset, a kamoli trideset ili četrdeset godina, kad je glazbena produkcija bila znatno manja, pogotovo u Hrvatskoj s još limitiranijim brojem licencnih inozemnih izdanja.
I to jest paradoks jer fizički nosači zvuka - izuzev “renesanse” LP ploče - sve se manje prodaju, a dojam je da broj objavljenih albuma iz godine u godinu raste. Kako god, ovo je lista žanrovski ipak šarolikih izdanja koje po mišljenju ovog kritičara morate poslušati. Ovom popisu slobodno dodajte i live album “Homecoming” Beyonce, koji se na njemu ne nalazi zbog spomenutog obilja studijskih izdanja.
1. Nick Cave & The Bad Seeds
Ghosteen
Ako je “Skeleton Tree” bio apokaliptični, bijesni i ljutiti, “Ghosteen” je pastoralni, elegijski i rajski gospel kroz koji Cave traži pomirenje sa samim sobom i svijetom u kojem ostaje živjeti nakon smrti sina. Bubnjeva Thomasa Wydlera gotovo da i nema, gitare Georgea Vjestice i bas Martyna Caseyja tek su nešto čujniji, ali ne i vibrafon i udaraljke Jima Sclavunosa dok uz Caveov glas, nikada nježniji i tronutiji, te tipke njegova glasovira, dominira zvuk analognih sintesajzera i pokoji udaljeni jecaj violine Warrena Ellisa.
Nemoguće je oteti se i dojmu da je njegova jedina intencija bila makar duhovno držati pokojnog sina za ruku, ne bi li ga osobno ispratio u “seobi duše” i “plovidbi galijom” prema vratima raja i nekom boljem svijetu. Još je potresnija Caveova želja, unatoč bliskosti sa suprugom Susie i Arthurovim bratom blizancem Earlom, koji istu tugu proživljavaju na svoj način, da se na onome svijetu što prije ponovo vidi s Arthurom, a prije toga pokuša pronaći utjehu i unutarnji spokoj.
Religija jest opijum za narod, često i uzrok zala, ali djelo poput “Ghosteena” mogao je stvoriti samo iskreni i duboki, istinski i nepokolebljivi vjernik koji i nakon tragedije poput sinovljeve pogibije vjeruje u Božji naum. Potaknut najvećom tragedijom koja može zadestiti roditelja, stvorio je svoje najvažnije i najdivnije remek-djelo. Toliko duboko i upečatljivo, grandiozno i snažno da nije neumjesno, imajući na umu i prethodne njegove albume, postaviti pitanje nije li njegov tvorac postao prvi među najvećim kantautorima od Dylana preko Springsteena naovamo.
2. Michael Kiwanuka
Kiwanuka
Ako je i prije bilo jasno da je Michale Kiwanuka vokalno, glazbeno i idejno blizak Marvinu Gayeu - kao i Isaacu Hayesu i Curtisu Mayfieldu, Otisu Reddingu i Richieju Havensu, Terryju Callieru i Billu Withersu, pa i Gil-Scottu Heronu i Jimiju Hendrixu - novim albumom ovaj londonski kantautor, rođen 1987. godine kao dijete roditelja izbjeglih iz Ugande za vrijeme režima Idija Amina Ade, ostvario je remek-djelo afroameričke glazbe kojim na istodobno predivan i potresan način sažima ljubav u doba nasilja, lažnih vijesti i društvenih mreža, klimatskog kolapsa te rasnih, klasnih i vjerskih netrpeljivosti. Ili, kako sam kaže, to je “sirova glazba za surova vremena”.
No, njegova misija je i borba za društvo u kojem čovjek nije problem, nego rješenje, čak i ako je samo zbunjeni pojedinac koji se, zastrašen još crnjim danima ispred sebe i ostavljen samo s tugom i bijesom dok traži ljubav i prijateljstvo, kotrlja kroz grozni svagdan. Neprijeporno, život je težak, ali unatoč tom mraku i prepuštenosti samome sebi, Kiwanuka svakog takvog čovjeka bodri da se uhvati u koštac s problemima ne bi li na koncu našao nadu i svjetlo, spasenje i odrješenje.
3. Bruce Springsteen
Western Stars
Već na osnovu glazbe same, slušatelj ispred sebe vidi grandiozne predjele koji su u vesternima Johna Forda imali ulogu važnih likova, gotovo koliko i John Wayne i njegovi drugi omiljeni glumci, samo što “Western Stars” nije vestern film. Po tim predjelima Springsteen razvija potpuno drukčiju priču. I što onda čini Springsteen, osim što pred nama stoji nikada nježniji ili ušuškan u nikada mekše i elegantnije, dotjeranije i ljepše aranžmane?
Pojednostavljeno, priča njegovih novih pjesama sa živopisnim karakterima poput propalog skladatelja country pjesama, polomljenog i isluženog kaskadera, glumca izblijedjele slave ovisnog o viagri i sličnih, kreće obrnutim smjerom. Ako su likovi sa Springsteenovih albuma “Devils & Dust” i “The Ghost Of Tom Joad” vjerovali u šansu i bolje sutra, likovi s albuma “Western Stars” više ne vjeruju u uspjeh, budućnost i bolji život. Naime, svi su oni svoje živote već potrošili na ganjanje svojih, uglavnom neostvarenih snova da bi se sada, na pragu starosti, našli sami, jadni, ostavljeni, napušteni i uplašeni poput jelena pred farovima jurećeg kamiona.
4. Lana Del Rey
Norman Fucking Rockwell
I nazivom albuma, posvećenog važnom američkom ilustratoru i slikaru Normanu Rockwellu jasno je da je Lana Del Rey pjevačica koja razmišlja daleko izvan gabarita današnjih pop-zvijezda. Kao da nam želi poručiti da je novim albumom nakanila učiniti nešto slično, odnosno ukazati sebe i svoje ljubavnike, Kaliforniju i Ameriku, razapete između vlastitih i američkih (nekadašnjih) snova, stremljenja i nadanja te (današnjih) neuroza, problema i strahova.
Time “Norman Fucking Rockwell” funkcionira ne samo kao još jedan niz njezinih ljubavnih storija nego i poput freske današnje Kalifornije. Za tako duboke stihove, glavni suradnik Jack Antonoff skladao je i ustrojio podjednako delikatnu i krhku, a opet snažnu i impresivnu glazbu. Takvo glazbeno okružje posve je drugačije od onog koje je Antonoff ustrojio za istog tjedna objavljeni “Lover” Taylor Swift, koja ma koliko bila vješta u brendiranju same sebe i maksimiziranju prihoda, inferiorna i neuvjerljiva u odnosu na Lanu.
5. Billie Eilish
When We Fall Asleep, Where Do We Go?
Njezine pjesme su minimalistične i abrazivne, elektronizirane, no svjetlosnim godinama daleko od EDM i R&B smeća. Istovremeno su i pop i subverzija. Mračne, osobne i neobične, ponekad i apstraktne i nadrealne, a opet vrlo prijemčive i slušljive. Motive pronalazi u snovima i fantazijama o prijateljima i čudovištima, a to se odražava i u njezinu izgledu kojim “baca” na tinedjžerske čudakinje iz horor filmova.
Premda ostavlja dojam da joj nije neugodno davati intervjue i da je brza na jeziku, neposredna i pridodna u komunikaciji, što Cobain baš i nije bio, Billie pop glazbi čini slično onome što je rocku činila Nirvana. Postala je pop-zvijezda, a da pri tome ne igra po uvriježenim pravilima, nego ih izvrće naopačke i time destruira današnji pop-star sistem i konfekcijsku pop-glazbu, baš kao što je Nirvana postala ponajveći rock-bend rušenjem ondašnjeg sistema rock-glazbe.
6. Sleaford Mods
Eton Alive
Četrdesedevetogodišnji “vokalist” Jason Williams i 48-godišnji “glazbenik” Andrew Fearn su “Trotteri” elektronike, punka i rapa. Biste li išta kupili od ovakvih likova? Vjerojatno ništa, no kad je glazba posrijedi, posljednjih pet godina nema ni važnije ni bolje iz Velike Britanije. Njihov najnoviji album “Eton Alive” za vlastitu diskografsku etiketu Extreme Eating širi dijapazon tema preko mape raznih društvenih slojeva od najsiromašnijeg radništva do bogate političke klase s Etona koja se uvaljala u katastrofu zvanu Brexit.
Posrijedi je urnebesan album nabijen crnim humorom i neuništivim duhom koji uprkos svemu ne pristaje na rezignaciju, a čija glazba zvuči poput spajanja electro-punka njujorškog dua Suicide, bas-dionica s ranih izdanja The Curea i Human Leaguea i natruha 80’s soul melodija preko kojih rafalnom paljbom puca Jello Biafra da je kojim slučajem rođen na sjeveru Engleske i odlučio postati reperom.
7. Bob Mould
Sunshine Rock
Od postulata na kojima je počivao Hüsker Dü, brzina + melodija + buka = eksplozija, Bob Mould ne odustaje ni na trinaestom solo izdanju. Nakon smrti majke, 2015. godine se odselio u Berlin i očito opijen novim gradom, koji je odabrao nakon dugog boravka u Minneapolisu, sjaji optimizmom do te mjere da je novi album besramno nazvao “Osunčani rock”.
U doba kad mnogi konstatiraju smrt tog žanra, Mould i naslovom albuma sugerira da ga za takva razmišljanja boli ona stvar, pa svoj gard doslovce pretače u zasljepljujuće melodije koje se uzdižu na zaglušujućem brujanju njegove gitare, uletima gudača Prague TV Orchestra i rafalima ritam-sekcije koju, kao i na prethodna tri albuma, tvore bubnjar Jon Wurster i basist Jason Narducy, obojica iz Superchunka.
8. Purple Mountains
Purple Mountains
Country glazba prava je riznica životnih mudrosti često svedenih na dva-tri stiha kojima autor sažima osobne tragedije. Tome je, deset godina nakon rasformiranja benda Silver Jews, pribjegao i David Berman. S Purple Mountains, koje su uz njega činili Jeremy Earle i Jarvis Taveniere iz Woodsa, jezdio je glazbenom prerijom sazdanom od prašine country-rocka ranih 70-ih, suhog raslinja soula i pokojeg grma baroque-popa s daškom noira, relativno srodnom pejsažu The Strangea.
Jednaka ljepota, ma koliko tužna bila, krije se i u stihovima kojima Berman secira raspad ljubavne veze, priznajući da je “svjetlo njegova života noćas otišlo bez treptaja žaljenja”, nakon čega “pokušava misli utopiti u džinu” da bi otkrio kako njegove “najgore ideje znaju jako dobro plivati”. A onda je izvršio samoubojstvo.
9. Weyes Blood
Titanic Rising
Čuveni brod “Titanic”, a to je i film koji je gledala kad god bi joj kao klinki bilo teško, Weyes poima poput metafore za opće stanje ljudske vrste, previše ovisne o suvremenim tehnologijama zbog kojih gubimo sposobnost zadržavanja pozornosti, pa i mogućnost održanja na životu. U takvom svijetu njezine pjesme doimaju se kao da dolaze iz vremena najvećih dometa Joni Mitchell, Carole King, Joan Baez i Karen Carpenter (The Carpenters), čijim je glasovima njezin zvonki vokal prilično blizak. No, još je dojmljivija njezina sposobnost raspisivanja grandioznih melodija, koje ni u jednom trenu ne zapadaju u kič ili bofl suvremenog popa. Doslovce, Weyes kao da se nadmeće s McCartneyjem i Lennonom, Brianom Wilsonom i Burtom Bacharachom, a ima u njoj i nešto od Bowieja.
10. Sharon Van Etten
Remind Me Tomorrow
Sharon je tankoćutna pjesnikinja čije opservacije o tankim, krhkim i lomnim nitima nečije povezanosti te lutanjima i bijegu od ljubavi za kojom tako snažno žudi i sada, unatoč rođenju prvog djeteta 2017. godine, zvuče poput vađenja vlastitog srca, nad kojim vrši vivisekciju u nadi da će iščeprkati razlog zbog kojeg ne može pronaći sreću, spokoj i smirenje.
Ako su se i prije, prvenstveno zbog bijega iz New Jerseyja u New York, mogle povlačiti usporedbe s Patti Smith, sada je jasno da je Sharon Van Etten jedna od ne tako velikog broja američkih kantautorica koje pjesmama poput “Comeback Kid” mogu nastaviti misiju velike pjesnikinje, dok oda tinejžderstvu, prostranstvu i slobodi “Seventeen” slijedi Springsteenov trag, a druge pjesme i onaj Nicka Cavea i Kate Bush.
11. Neil Young & Crazy Horse
Colorado
Premda njegov novi album nije u cijelosti posvećen obračunu s GMO idnustrijom, kao “The Monsanto Years” (2015.), “Colorado” je djelo na kojem Young uz Crazy Horsea donosi set nježnih ljubavnih balada u kontralihtu s ekocidom Zemlje, odnosno tople vokalne harmonije kontrirane distorzijom i feedbackom gitara iz njegova i pojačala Nilsa Lofgrena, koji je u Crazy Horseu, uz bubnjara Ralpha Molinu i basista Billyja Talbota, zamijenio gitarista Franka Sampedra. Zadivljujuća je to buka prosvijetljena anđeoskim melodijama koja će iskusnije slušatelje ponajviše podsjetiti na album “Ragged Glory” (1990.), kojim su Neil Young & Crazy Horse najavili i potpalili grunge-eksploziju.
12. Leonard Cohen
Thanks For The Dance
Uz utišanu i minimalističnu, no predivnu i duboku glazbu Becka, Leslie Feist, Damiena Ricea, Daniela Lanoisa, Avija Avitala, Brycea Dessnera iz The Nationala, Richarda Reeda Parryja iz Arcade Fire i starih Cohenovih suradnika Javiera Masa i Jennifer Warnes, posthumne pjesme grandioznog umjetnika dovršene su bolje od očekivanja. A njegova grandioznost počivala je ne samo u pjesničkoj i izvođačkoj veličini nego i skromnosti i poniznosti prema publici, pogotovo tijekom posljednjih turneja tijekom kojih se istoj klanjao sa šeširom u ruci. Ako je “You Want It Darker” bio poput suočenja s neumitnim odlaskom s ovoga svijeta, posljednje pjesme tog i takvog Leonarda slave život u kojem je unatoč virovima tuge, bola i čemera postojao žar ljubavi, veselja i gušta.
13. Sturgill Simpson
Sound & Fury
Filmovi Akira Kurosawe, osmišljenih poput japanskih vesterna; ZZ Top iz faze diskoidnog boogieja kad su jednim od svojih automobila slijetali iz svemira na prašinu Teksasa; funk ploče iz ranih 70-ih i engleski synth-pop s početka 80-ih; Krautrock Tangerine Dreama i močvarni rock Creedencea; ulickani power-pop Carsa i blues The Black Keysa; heavy metal Black Sabbatha i grunge Soundgardena; psihodelija Spacemen 3 kad bi im revolveraš bio Stevie Ray Vaughan; space-rock Hawkwinda i glam-rock T. Rexa; melodioznost Toma Pettyja i plesnost Springsteena s albuma “Born In The U.S.A.”, emocionalnos Arcade Firea; hibridi Floyda i Bowieja. Sturgill je s albumom “Sound & Fury” smislio recept za inovaciju countryja, ali i za revitalizaciju rocka.
14. Tool
Fear Inoculum
Nešto je duboko uznemirujuće, a opet nadnaravno lijepo u glazbi Toola, u čijoj diskografiji nema lošeg albuma, no “Fear Inoculum” je remek-djelo heavy metala, pa i rocka općenito; i to od benda čija je scenska pojavnost posve odmaknuta od uobičajene heavy metal ikonografije. I glazba tog sastava miljama nadvisuje klišeje teškog metala s beskonačnim solažama i vrištavim vokalom za bubuljičave i frustrirane adolescente. Mračna, mistična i emotivna glazba s izmjenom tiših i ekstremno bučnih dionica vrlo je rastezljive i promjenjive ritmičke dinamike s astralnim melodijama. U tekstove pjesama često teško proniknuti bez pojašnjenja Keenana, no u fokusu su teme poput straha od starenja, ali i kolapsa ljudske vrste, te letargija pojedinaca nasuprot apokalipse civilizacije.
15. Fontaines D.C.
Dogrel
Među manjim izvođačima koje niste smjeli propustiti na ovogodišnjem INmusicu bili su i irski Fontaines DC, čiji je “Dogrel” jedan od najkvalitetnijih debija ove godine, a i dekade. Žustri i brzi, nervozni i nabrijani, britki i koncizni, Fontaines DC su bliski engleskim Idles i američkim Parquet Courts, počecima Arctic Monkeysa i The Strokesa, ali i Wirea, Joy Divisiona, Televisiona, Public Image Ltd-a, Gang Of Foura. Zapravo, daleko vam je pametnije preslušati ovaj debi Fontaines D.C. nego netom objavljen album Gang Of Four, barem ako vam je do žestokog i atraktivnog, oštrog i energičnog post-punka koji i danas može biti moderan, subverzivan i moćan s porukama poput “an idiot is someone who lets their education do all of their thinking”.
16. Big Thief
U.F.O.F.
Premda suptilniji i tiši od prethodnih izdanja, “U.FO.F” prije četiri godine osnovanog kvarteta Big Thief, predvođenog tankoćutnom autoricom, fragilnom pjevačicom i zanimljivom gitaristicom Adrianne Lenker, do srca i duše prolazi poput vrućeg noža kroz omekšani maslac, a to vrijedi i za njihov drugi ovogodišnji album “Two Hands”. U suštini Big Thief podsjećaju na pojednostavljenu verziju Fleet Foxesa, a i podjednako su uronjeni u starinsku akustičnu folk-rock glazbu koliko i u neka suvremenija indie-rock strujanja. Time je “U.F.O.F” usporediv i sa sumračnim, ruralnim i zimskim, a opet toplim, nježnim i prisnim debijem “For Emma, Forever Ago” Bon Ivera, čak i ako je tematika ovog djela drugačija, pa i začinjena horor, misterioznim i SF motivima.
17. The Raconteurs
Help Us Stranger
Slučajno ili namjerno, The Raconteurs su treći album “Help Us Stranger” objavili samo tjedan dana prije devetog albuma “Let’s Rock” The Black Keysa. Dospio je do prvog mjesta američke liste najprodavanijih izdanja iako je utemeljen u postulatima “zlatne ere” rocka od kasnih 60-ih do kasnih 70-ih godina, odnosno usmjeren je prema grmljavini Led Zeppelina, galopu Creedence Clearwater Revivala, melodijskoj čistoći Beatlesa, prljavosti Stonesa i letu Eaglesa, a mjestimice i paraderstvu Queena. Podkontekst je blues, ali i nesustezanje od pop refrena koje White i Benson ispucavaju poput revolveraša čak i kad zalaze u funk, bluegrass i garage-punk.
18. Liam Gallagher
Why Me? Why Not.
Njegove glasnice su iskrzane taman koliko treba, glas pun i moćan, lennonovski način pjevanja perfektan za rock’n’roll, a pjesme u fascinantnom balansu između Beatlesa i Stonesa iz druge polovice 60-ih, elektrifikacije Dylana i Pettyja iz 80-ih, kasnih radova The Jama i psihodelije The Doorsa, cizeliranosti Jeffa Lynnea i autoritativnosti Paula Wellera te poput zagubljenog albuma Oasisa iz sredine 90-ih. Uz to, njegove melodije su toliko blještave da je posramio i zasjenio devedeset posto današnje (dance) pop-produkcije, a aranžmani u kojima našpanane gitare i napucanu ritam-sekciju dodatno uzdižu zategnuti gudači, doista su briljantni.
19. Vampire Weekend
Father Of The Bride
Nakon solidnog “Modern Vampires of The City”, na kojem su podsjetili i na stilističke vještine Kinksa, minutažom (dulje od sat vremena) i brojem pjesama (osamnaest) dvostruki album “Father Of The Bride” može se usporediti čak i s “White Albumom” The Beatlesa. Naravno, pri ovoj usporedbi uzmite u obzir polustoljetni protok vremena i mijene pop i rock glazbe. Ipak, ono što jest za usporedbu je lakoća s kojom Ezra Koenig, Chris Tomson i Chris Baio kombiniraju art-rock, afro-pop, R&B, soul, funk, folk, baroque-pop, country, flamenco i rave. Kao i stvaranje koherentne i pitke cjeline od tako raznorodnih skladbi. Pri tome nisu izostale ni intelektualne akrobacije u stihovima kojima Koenig pametno i poticajno sažima kompleksnost modernih vremena.
20. Slowthai
Nothing Great About Britain
Slowthai se, osim s Kraljicom koju se usudio nazvati pizdom, obračunava i s Theresom May, Borisom Johnsonom i drugim pošastima iz najgornjeg ešalona kastinskog društva Velike Britanije, u kojoj doista ništa veliko nije ostalo; izuzev likova u glazbi poput njega i filmaša poput vremešnog Kena Loacha. Obojica vode sličnu borbu uime pravednog cilja i današnje radničke klase, usput “slikajući” fresku današnjeg (britanskog) društva. A u toj borbi ovaj reper irsko-barbadoškog porijekla, odrastao u siromašnoj obitelji samohrane majke i četvero braće i sestara, koju je otac napustio kad mu je bilo tri godine, izlazi na pozornicu samo u šorcu i s boksačkim rukavicama kojima sebe udara u glavu. Johnny Rotten engleskog hip-hopa.
21. The Specials
Encore
Povratnički album The Specialsa “Encore” - prvi s Terryjem Hallom za mikrofonom nakon 37 godina, nažalost ne i Jerryem Dammersom za klavijaturama - donosi efektnu usporedbu Velike Britanije iz doba Brexita s onom iz vremena uspona Margaret Thatcher i engleske ska glazbe okupljene oko etikete 2 Tone Records. Stilski je bitno širi od uobičajenih third-wave ska albuma jer prilično dobro stapa navedeni žanr s dubom, reggaeom, soulom, funkom, rhythm & bluesom, jazzom, vodviljem i odjecima novog vala. Realno, “Encore” je najuvjerljiviji tamo gdje se najviše odmiče od uobičajene ska matrice, čime se logično nastavlja na “More Specials” i singl “Ghost Town”.
22. The Chemical Brothers
No Geography
Okrenuti sebi samima i komponiranju skladbi, “zanatu” kojeg Ralph Hütter i danas drži izuzetno važnim u elektronskoj glazbi, Rowlands i Simons su sagradili zadivljujući most imeđu kraftwerkovske elektronike i suvremenog elektroniziranog post-punka Public Service Broadcasta, cut’n’paste postupaka australskog Avalanchea i funkoidnosti Talking Headsa, psihodeličnosti iz vlastitih ranih radova i diskoidnosti Chica, minimalističnog sytnh-popa i stadionskih techno “dizalica”. Vjerojatno razlog novopronađenoj energiji i maštovitosti leži i u činjenici da su cijeli album stvorili na analognoj elektronskoj opremi iz 90-ih, a to danas klinci ne rade.
23. Lee Scratch Perry
Rainford
Perryjev opus, s The Upsettersima i bez njih, a zarad brojnih kompilacija i reizdanja, teško je sustavno pratiti. Ipak, može se uočiti da je Sherwood remiksirao Perryjeve skladbe za album “Dub Setter” (2009.), koje potječu sa Scratchova albuma “The Mighty Upsetter” (2008.), i logično je da se na neki način “Rainford” nastavlja i na to iskustvo. No, još više njihova najnovija suradnja podsjeća na stapanje duha duba s duhom (post)punka, a neke od skladbi izravno vode k “Sandinisti!” i “Black Market Clashu” The Clasha, odnosno Perryju iz kasnih 70-ih, ali “Rainford” je i suvremeno djelo pionira duba s kojim će se ove i idućih nekoliko godina, kao i prethodnih, teško nositi bilo čiji novi reggae ili dub album.
24. Iggy Pop
Free
Prethodni “Post Pop Depression” (2016.) u produkciji Josha Hommea jedan je od tri-četiri najimpresivnija u Iggyjevoj solističkoj karijeri, a to vrijedi i za najnoviji “Free”. Na potonjem Iggy, iscrpljen turnejom, traži slobodu izražavanja i teritorij kojim još nije kročio. Pogotovo zbog skladbi duboko uronjenih u avant-jazz, “Free” korespondira i s finalnim Bowiejevim “Blackstarom” (2016.), objavljenim samo dva dana prije njegove smrti, a to je najzamjetnije na drugoj polovici albuma, načinjenoj od Iggyjevih sugestivnih i povremeno turobnih, pa i mračnih recitala uz džezirane podloge u kojima priča kako je igrati “igru u konačnoj fazi” života.
25. Yola
Walk Through Fire
Slušajući tople i putene pjesme ove tamnopute engleske kantautorice u produkciji Dana Auerbacha i svirci nešvilskih “plaćenika”, na pamet mi je pala londonska plavokosa soul ikona Dusty Springfield, čiji je najbolji album u produkciji Jerryja Wexlera nosio naziv “Dusty In Memphis” (1969.), a potom i engleska diva Roberta Flack, na čiji hit “Killing Me Softly” podsjeća i nazivom pjesme “Rock Me Gently”. Yola je srodna i Dionne Warwick u suradnji s magom baroque-popa Burtom Bacharachom, pa Arethi Franklin u suradnji sa spomenutim Wexlerom, smirenijim pjesmama Ikea i Tine Turner s albuma “River Deep - Mountain High” u produkciji Phila Spectora i njegove suradnje s Darlene Love.
Još 45 albuma vrijednih pozornosti (abecednim redom):
ALDOUS HARDING - Designer
ANGEL OLSEN - Mirrors Mirrors
ANGIE McMAHON - Salt
BILL CALLAHAN -
Shepherd In A Sheepskin Vest
BLACK MIDI - Schlagenheim
BLACK PUMAS - Black Pumas
BON IVER - i, i
BRITTANY HOWARD - Jaime
BUDDY & JULIE MILLER -
Breakdown On 20th Ave. South
CATE LE BON - Reward
DAMIEN JURADO -
In The Shape Of A Storm
DAVE - Psychodrama
DEERHUNTER -
Why Hasn’t Everything Already Dissapeared?
ELBOW - Giants of All Sizes
EX HEX - It’s Real
FKA TWIGS - Magdalene
GARY CLARK JR. - This Land
HOWE GELB - Gathered
JAMILA WOODS - Legacy! Legacy!
JENNY LEWIS - On The Line
JOAN SHELLEY - Like The River Loves The Sea
JULIA JACKLIN - Crushing
KAREN O - Lux Prima
KIM GORDON - No Home Record
LAMBCHOP - This (Is What I Wanted To Tell You)
LIFE - A Picture of Good Health
MEAT PUPPETS - Dusty Notes
MIKE AND THE MOONPIES - Cheap Silver And Solid Country Gold
OPETH - In Cauda Venenum
PETER DOHERTY & THE PUTA MADRES - Peter Doherty & The Puta Madres
RAMMSTEIN - Rammstein
RAPHAEL SAADIQ - Jimmy Lee
RHIANON GIDDENS - There Is No Other
SANTAN - Africa Speaks
SLIPKNOT - We Are Not Your Kind
THE BLACK KEYS - Let’s Rock
THE DELINES - The Imperial
THE HIGHWOMEN - The Highwomen
THE MEKONS - Deserted
THOM YORKE - Anima
TINARIWEN - Amadjar
UNDERWORLD - Drift Series 1
VAN MORRISON - Three Chords & The Truth
WILCO - Ode To Joy
WILLIE NELSON - Ride Me Back Home