KOMENTAR: LE MANS 66 Priča o povijesnom sukobu Forda i Ferrarija
FILM JAMESA MANGOLDA - Filmovi o automobilskim utrkama publiku obično razdvajaju u dva nepomirljiva tabora. Na jednoj će se strani naći ljubitelji oktana kojima će takav film biti dobar, pa makar bio i loš. Na drugoj strani su oni kojima je gledanje auto-utrka zanimljivo koliko i gledanje centrifuge perilice. Takve na film o auto-utrkama nećete utjerati ni metlom.
Filmovi o automobilskim utrkama publiku obično razdvajaju u dva nepomirljiva tabora. Na jednoj će se strani naći ljubitelji oktana kojima će takav film biti dobar, pa makar bio i loš. Na drugoj strani su oni kojima je gledanje auto-utrka zanimljivo koliko i gledanje centrifuge perilice. Takve na film o auto-utrkama nećete utjerati ni metlom.
Ipak, iznimki ima. A filmu “Le Mans 66”, ako ništa drugo, treba priznati da je takva iznimka. To je film o automobilskim utrkama koji će zanimati i one koje jurnjava u krug ne zanima nimalo.
“Le Mans 66” u režiji Jamesa Mangolda bavi se jednom jedinom, ali povijesnom automobilskom utrkom održanom 1966. na slavnoj stazi u Le Mansu. Tih šezdesetih, utrkom 24 sata Le Mansa suvereno je dominirao Ferrari. Hoteći izmaći reputaciji dosadne tvrtke koja radi dosadne aute za malograđane, Ford se na nagovor tada mladog menadžera Leeja Iacoccu početkom 60-ih nakani ubaciti u auto-utrke. Iacoccin prijedlog zagolicao je vlasnike tvrtke Henry Forda II (Tracy Letts), blijedog birokrata koji u auto-utrkama vidi šansu da iziđe iz sjene slavnog imenjaka i djeda.
Da bi svrgnuo Ferrari, Ford angažira dizajnera i bivšeg pobjednika Le Mansa Carrolla Shelbyja. Shelby (Matt Damon) u tim poziva vozača za kojeg vjeruje da fizički i mentalno može izdržati iznurujućih 24 sata vožnje. Taj vozač je Englez Ken Miles (Christian Bale). Miles je dobar vozač, tehnički jako potkovan. Ali, teška je narav i naprzica dugog jezika.
Korporacija nije sklona tome da Miles vozi, jer nije “Fordova vrsta čovjeka” ni dobar za sliku u javnosti. Nakon par neuspješnih godina, Shelby naposljetku nagovori šefove da u Le Mansu ‘66 ipak vozi Miles. Toj posljednjoj, naslovnoj utrci u filmu će biti posvećena posljednja trećina. Miles će na stazi pomesti sve suparnike i izbaciti iz utrke oba Ferrarijeva vozača. Ipak, korporativni će birokrati naći načina da Englezu uzmu pobjedu koja mu pripada.
Već iz navedenog se vidi da “Ford vs. Ferrari” nije samo film o auto-utrkama, a pogotovo ne o samo jednoj auto-utrci koja se u filmu prikaže relativno kasno. “Le Mans” je film o korporativnoj kulturi, o opresivnoj PR slici idealne Amerike 60-ih, te o sukobu između vizionara i karijerista. U scenariju braće Butterworth, taj je sukob jasno, možda i pojednostavljujuće ocrtan. Na jednoj strani nalazi se neprilagođeni, genijalni luđak Miles. Na drugoj je korporativni ulizica i karijerist, Fordov direktor utrka Beebe (Josh Lucas). Između njih nalaze se Shelby i Iacocca kao razboriti srednji put - ljudi koji razumiju da ne može sistem bez talenata, ali ni talent bez sistema.
U takvoj dramaturškoj konstrukciji ima nešto didaktično-shematično što nikad sasvim ne iščezne. No, film se otrgne tom shematizmu, što je ponajviše zasluga redatelja Mangolda. Ovaj 56-godišnji Njujorčanin inače spada u najnepriznatije dobre holivudske redatelje. Snimao je i dobre sundanceovske drame (“Heavy”), i dobre biografske filmove (“Walk the Line“ o Johnny Cashu), pa čak i dobre Marvelove filmove (“Logan”). Svim je tim filmovima zajedničko što se bave razbarušenim marginalcima, likovima koje se ne može ukalupiti.
I “Le Mans” je najbolji kad je Mangold na tom terenu. Premda su scene utrke u filmu izvrsne, “Ford vs. Ferrari” je najdojmljiviji kad se kamera uperi u polusvijet provincijskih garaža, perifernih autoutrka i servisa za polovna auta. Kad se bavi marginalcima koje je sistem ispljunuo - ili će to tek učiniti.