VIDEO: POGLEDALI SMO 9. FILM QUENTINA TARANTINA 'Bilo jednom... u Hollywoodu' obiluje detaljima, a cijelo vrijeme osjećate prijeteću atmosferu
POLIMAC PREPORUČUJE - Nije baš jednostavno pronaći ključ iz kojeg se može očitati novi film Quentina Tarantina “Bilo jednom u Hollywoodu”. Donedavno je bilo lako, svako neko njegovo ostvarenje nastalo bi po prepoznatljivom žanrovskom predlošku, s nekim iznimkama. “Kill Bill 1” se jako razlikovao od “Kill Billa 2”, u ovom drugom se puno više pričalo, akcije je bilo puno manje, a “Otporan na smrt” bio je dio omnibusa “Grindhouse”. “Oslobođeni Django” spajao je špageti vesterne i filmove iz robovlasničkog razdoblja u Americi, dok je protivno pravilima “Mrska osmorka” opet bila vestern, i to bliža onim američkim.
Nije baš jednostavno pronaći ključ iz kojeg se može očitati novi film Quentina Tarantina “Bilo jednom u Hollywoodu”. Donedavno je bilo lako, svako neko njegovo ostvarenje nastalo bi po prepoznatljivom žanrovskom predlošku, s nekim iznimkama. “Kill Bill 1” se jako razlikovao od “Kill Billa 2”, u ovom drugom se puno više pričalo, akcije je bilo puno manje, a “Otporan na smrt” bio je dio omnibusa “Grindhouse”. “Oslobođeni Django” spajao je špageti vesterne i filmove iz robovlasničkog razdoblja u Americi, dok je protivno pravilima “Mrska osmorka” opet bila vestern, i to bliža onim američkim.
“Bilo jednom u Americi” spoj je meta filma i krajnje realistične verzije Hollywooda iz 1969. Zapravo, postoji u njemu žanrovska podloga, a to je činjenica da je televizija - uostalom kao i danas - bila gotovo popularnija od filma. Neki su na pamet znali pojedine epizode popularnih serija, “F.B.I.” - iz kojeg Tarantino inscenira inserte - tada je uistinu bio fenomen, no razlika je u tome što ste televiziju gledali kod kuće, a filmove u onim prekrasnim kinima na holivudskim bulevarima.
Polimac preporučuje: Bilo jednom... u Hollywoodu
Nešto od toga je redatelj izmislio za svoj ćef, teško da bi u foajeu luksuznog kina već tada reklamirali “Plaćenika” Sergia Corbuccija koji će doći na repertoar tek naredne godine, no Tarantino obožava majstora špageti vesterna i nakon “Oslobođenog Djanga” našao je još jednu priliku da mu oda posvetu.
Holivudske ulice mora da su tih godina tako i izgledale, kako sa svojim lijepim tako i ružnim dijelovima, a ako ste mislili da filmski ranč Georgea Spahna (u filmu ga igra Bruce Dern, koji je zamijenio pokojnog Burta Reynoldsa) nije postojao, prevarili ste se: sudeći po fotografijama upravo je tako izgledao. Ima tu još bezbroj zgodnih detalja za holivudske nostalgičare, prekrasno snimljenih kamerom Roberta Richardsona i u tom pogledu filmu jedva da ima prigovora.
Što reći o odnosu dvojice junaka, glumca Ricka Daltona (Leonardo DiCaprio) i njegova kaskadera Cliffa Bootha (Brad Pitt)? Je li si televizijska zvjezdica mogla priuštiti stalnog kaskadera i to više od desetljeća? Rick je uzgred nesiguran, karijera mu je na nizbrdici, dok je Cliff stamen, iako nije u ništa boljoj situaciji. Je li on zbilja ubio svoju ženu? Taj dio Tarantino spretno preskače i kao da najavljuje da će jednom kad film završi i Rick imati problema sa svojom novom talijanskom suprugom. Dio s Bruceom Leejem ne bih komentirao, on je tada u Hollywoodu glumio Katoa u seriji “Zeleni obad”, no da ga je mogao prebiti neki američki kaskader, to već graniči s fantastikom.
Završnicu ne smijem otkrivati, ali valjda ste već i vi doznali da je redatelj reciklirao poigravanje poviješću koje je već oprobao u “Nemilosrdnim gadovima”, samo ovdje s drugim predznakom. Budući da znamo s kime Cliff i Rick imaju posla, posve je legitimno da jedan razbije glavu hippy djevojci o mramorni podložak, a drugi isproba svoj bacač plemena na curi koja je pala u bazen. Pritom se ne užasavamo, uživamo u nasilju, te su “vještice” tako nešto i zaslužile, a to je poenta koju je Tarantino i htio postići.