GLOBUS OTKRIVA ISTINU O NEKRETNINSKOM BUMU DESETLJEĆA Tko se najviše okoristio u zadnjem valu ozakonjenja bespravno sagrađenih kuća, garaža, šupa...
Zakon o postupanju s nezakonito izgrađenim zgradama donijela je Vlada na čelu sa Zoranom Milanovićem 2012., a nastavila ga je provoditi i Vlada Andreja Plenkovića, sve do lani u lipnju, kada je i zadnji ciklus legalizacije bespravno izgrađenih objekata okončan. Trebao je to biti ambiciozan transpolitički projekt s ciljem uvođenja reda u hrvatski prostor, i to od davne 1968. do 2011. godine. Je li u tome uspio ili je postao, kako to često biva, poligon sitnih oportunista? Tko se njime najviše okoristio? Je li potvrdio ono staro hrvatsko pravilo “biti pošten je biti glup”?
Po svemu sudeći, pojedini domišljati Hrvati iskoristili su državni pothvat ozakonjenja “divlje” gradnje, formalno legalizaciju nezakonito izgrađenih zgrada ili kako se u narodu kraće uvriježilo - legalizaciju, da i sami ušićare koju kunu ili se na ovaj ili onaj način okoriste. Među ostalim, od prodaje tzv. praznih zahtjeva za legalizaciju, prenamjene zemljišta legalizacijom pa do poduzetnika koji možda i nisu dio građevinske struke, ali su ulovili oportun trenutak pa na brzinu osnovali ured za legalizaciju. Što se i ne bi ljudi okoristili, reći će neki, država je i tako od legalizacije, prema podacima Ministarstva graditeljstva i prostornog uređenja, uprihodila ukupno 1,75 milijardi kuna.
Polovica je završila u državnom proračunu, za potrebe, kako kažu, uklanjanja zgrada izgrađenih bez akta za građenje iako građevinska inspekcija godišnje donese tek 1500 rješenja o uklanjanju. Preostalu polovicu novca podijele jedinice lokalne samouprave i Agencija za ozakonjenje nezakonito izgrađenih zgrada (AZONIZ), koja je s radom prestala početkom srpnja ove godine.
Drugi će zgranuto istaknuti da je apsurd legalizacije već u tome što postoji državna institucija, znakovitog naziva Agencija za ozakonjenje nezakonito izgrađenih zgrada, zadužena za izdavanje “zakonske propusnice” svima koji su, ne obazirući se na zakonsku proceduru i bez straha od sankcija, lakomisleno gradili bez valjanih dozvola. Pogoduje se tu ionako duboko ukorijenjenom mentalitetu domaće “snalažljivosti”.
Koliki su, zapravo, bili razmjeri “divlje” gradnje, dovoljno govori podatak Ministarstva graditeljstva o legaliziranoj kvadraturi u razdoblju od 2012. do lipnja 2019. Ukupno je u tih sedam godina ozakonjeno 884.608 “divljih” objekata, odnosno gotovo milijardu četvornih metara (preciznije: 974,260.497 m). Čak i u konzervativnoj procjeni, uzimajući da je vrijednost kvadratnog metra 100 eura (nisu ozakonjene samo zgrade, obiteljske kuće i stanovi nego i garaže, adaptirani dijelovi građevine, balkoni i pomoćni objekti), pojavilo se na domaćem tržištu, samo u proteklih sedam godina, 100 milijardi eura u novostvorenoj nekretninskoj vrijednosti. Ilustracije radi, to je gotovo dvostruko više od ukupnog vanjskog duga Hrvatske.
Cijeli članak možete pročitati u tiskanome izdanju novoga broja Globusa