U Zagreb se nakon tri godine vraća naspaljeniji, najsiroviji i najdivljiji blues-rock bend današnjice
LEFT LANE CRUISER - Gitarist i pjevač Frederick Joe Evans IV, bubnjar Pete Dio i basist Joe Bent - premda dolaze iz Fort Waynea, Indiana, grada s 250.000 stanovnika - onaj su tip američkih rednecksa kakve na TV kanalima s reality dokumentarcima možete vidjeti da somove hvataju golim rukama po slivu Mississippija, ilegalno peku moonshine po brdima Kentuckyja, jedu medvjede po zabitima Aljaske i toem slično.
Gitarist i pjevač Frederick Joe Evans IV, bubnjar Pete Dio i basist Joe Bent - premda dolaze iz Fort Waynea, Indiana, grada s 250.000 stanovnika - onaj su tip američkih rednecksa kakve na TV kanalima s reality dokumentarcima možete vidjeti da somove hvataju golim rukama po slivu Mississippija, ilegalno peku moonshine po brdima Kentuckyja, jedu medvjede po zabitima Aljaske i toem slično.
Ako i ne žive tako, odnos Left Lane Cruisera prema blues-rocku kakvog prže i razvaljuju, a u to smo se uvjerili 2015. godine u Malom pogonu Tvornice kulture, prilično je sličan. Ili onome da svoj prašnjavi i masni blues-rock deru kao da žele namjerno poginuti na kultnoj auto-utrci Indianapolis 500 dok publiku gaze rifovima i ritmom težine i silovitosti Mackovog šlepera s 18 kotača.
Frederick je pjevač kojemu je grlo totalno spaljeno viskijem i duhanom, a i izgledom podsjeća na konjušara Williama Elliotta Whitmorea, inače također opakog blues & country pjevača dok po žicama električne gitare i national dobro brije kao žiletom po guščjem vratu. Basist Joe Bent publiku je najviše fascinirao kad je na skejtbordu s dvije žice nategnute preko pivske flaše pržio poput Jacka Whitea u filmu “It Might Get Loud” koji je tu svoju "gitaru" u pet minuta sklepao od komada daske s pick-upom i žicom razapetom preko boce Coca-cole. Bubnjar Pete Dio nastupio je sa slomljenom nogom, ali i s gipsom je pomeo hrpu bubnjara s dvije zdrave noge i dvostrukom bas pedalom za koju on, dakako, nema ni novca.
Žanrovski, Left Lane Cruiser, čije albume već duže vrijeme opsesivno pratim – nanizali su ih desetak u dvanaestak godina – spadaju u primitivni blues-punk kakvog su se davno odrekli The Black Keys, a uzori su im posljednji pravi crnoputi i pokojni bluzeri s Fat Possum Records poput R.L. Burnsidea i Juniora Kimbrougha, no osjeti se i utjecaj zavaljanosti južnjačkog rocka Lynyrd Skynyrda, dizel-lokomotivske masivnosti ZZ Topa i furgon-zadimljenosti Seasick Stevea. Sjajni su to luđaci garažnog blues-punka čiji koncert nekoliko mjeseci nakon Jamesa Lega s kojim su ionako surađivali doista ne bi valjalo propusiti 02. srpnja u istom klubu, Hard Placeu. Vrućinama uprkos.