JURICA PAVIČIĆ PIŠE O SKANDALU U VARŠAVSKOJ Na djelu je napad na srce hrvatske kinokulture
SPOR OKO NAJMA - U proteklih deset godina kino Europa u zagrebačkoj Varšavskoj ulici pretvorilo se od poluzaboravljene i mrtve dvorane u vjerojatno najživlji i najvažniji komad kulturne infrastrukture u gradu Zagrebu.
U proteklih deset godina kino Europa u zagrebačkoj Varšavskoj ulici pretvorilo se od poluzaboravljene i mrtve dvorane u vjerojatno najživlji i najvažniji komad kulturne infrastrukture u gradu Zagrebu.
Kino Europa se, također, u tih deset godina preobrazilo u doslovno srce cijele hrvatske festivalske i prikazivačke kinokulture.
Kino Europa, za početak, ima predvidiv, standardan, ali dobar repertoarni program. Riječ je o programu koji se sastoji od festivalskih pobjednika, art-mainstreama, hrvatskih premijera, pa do naslova koji u hrvatsku repertoarnu mrežu dovedu filmski festivali, od Animafesta do splitskog Festivala mediteranskog filma. S takvim programom, kino Europa tvori okosnicu hrvatske nezavisne mreže digitaliziranih kina. Unutar te tržišne niše Europa čini i do 60% gledanosti, tako da bi brojni distributeri art-filma bez kina u Varšavskoj mogli slobodno promijeniti profesiju. Preostala art-kina od Rijeke i Splita do Koprivnice i Dubrovnika da nema kina Europa naprosto bi ostala bez naslova koji mogu igrati. Kino Europa je, nadalje, dvorana koja ugošćuje i gotovo sve zagrebačke festivale (kojih je bogme mnogo). Ti festivali, pogotovo ZFF i Animafest, u dvoranu dovode i desetke tisuća gledatelja.
Zahvaljujući tom brižljivom programskom miksu, kino Europa se u proteklom desetljeću pretvorilo u primjer uzornog dnevnog boravka filmske kulture. Nije stoga čudo da je prije par godina lanac Europa Cinemas kuću u Varšavskoj proglasio najboljim kinom u svojoj mreži, te što je i Slavoj Žižek kad je posjetio Zagreb rekao da je kino u Varšavskoj s dvoranom, kulturnim programom i kafeom u kojem se ljudi druže primjer onog što jedan europski grad čini gradom.
Digitalizacija
Kao i u mnogim drugim prilikama, i u slučaju kina Europa trebalo bi hrvatske građane podsjetiti da sve to nije nastalo po Duhu Svetom, samo po sebi. Taj posao je netko napravio. A taj netko je u slučaju kina Europa bila ekipa tvrtke Propeler film Borisa T. Matića koja je uzela derutno, tehnički neupotrebljivo i u biti potpuno zaboravljeno bivše repertoarno kino te ga pretvorila ono što je ta dvorana sad. Propelerovska ekipa je digitalizirala kino, uložila u njega pet milijuna kuna i osnovala manju salu Müller. Vratila je Europi publiku, otvorila se prema distributerima, potaknula ih da odvažnije kupuju više umjetničkih filmova - jer su ih sad imali gdje igrati. A sve je to skupa Bandićev grad Zagreb dobio praktički besplatno. Sredstva za nezavisni prikazivački program Europa je manje-više vraćala kroz najam dvorane, a kino je samo upošljavalo i plaćalo ljude umjesto da ti ljudi budu gradski uhljebi.
Umjesto toga, bandićevska se “kulturna politika” domislila modela koji nam vjerojatno ubrzo slijedi. Dvoranu će pod izlikom renoviranja Grad uzeti sebi. Izgubit će novac od najma. Dvadesetak ljudi u realnom sektoru stoga će dobiti otkaz i izgubiti radno mjesto, ali će zato Bandić i drugari zaposliti desetak nećakinja i nećaka na gradskoj plaći, kako bi radili njihov posao. Oni će - možda! - doista i nastaviti kinoprikazivačku djelatnost, iako u to ne možemo biti sigurni. Ali radit će to nestručnije, lošije, a za građane Zagreba sve će to skupa biti kudikamo skuplje.
Dva faktora
A zašto onda sve to? Odgovor na to pitanje možemo samo slutiti, no stvar se vjerojatno svodi na smjesu dva faktora. Prvi je bandićevsko poimanje moći - zagrebački gradonačelnik ne može prihvatiti da u “njegovu” prostoru netko drugi vodi glavnu riječ, neko drugi zapošljava, umjesto da on uhljebljuje i da se stvari rješavaju kod njega uz kavu. Drugi je razlog puno banalniji - kafić, šank. Pri čemu ni Bandić ni oni koji su bacili oko na bife u predvorju kina ne shvaćaju da je jedina stvarna vrijednost te birtije ta što je u predvorju upravo takvog kina. Bez ovakvog kina Europa, bez ovakvog programa i ovakvog filmofilskog ekosistema, to bi bio obični bezlični bife kakvih u perimetru 200 metara oko Bogovićeve ima sedamdeset.
Novi natječaj i ponude
Da je zaista mislio da Boris Matić i ekipa rade loše, da je zaista vjerovao da netko drugi to može raditi bolje, Bandić je mogao (i morao) šest mjeseci ranije organizirati javni natječaj te prikupiti ponude kreativnih ekipa koje bi predlagale programe i inovacije u dvorani. Umjesto toga, Bandićev je tim smislio izliku fiktivne inovacije ne bi li komad nekretnine vratio pod kontrolu.
A koliko Bandićevi ljudi “prate” sektor za koji su zaduženi svjedoči i činjenica da su za datum pražnjenja dvorane uzeli prvi lipnja. Pritom bi u toj istoj dvorani samo dva dana poslije (3. lipnja) trebao početi Animafest, daleko najvažniji filmski festival koji Zagreb ima, jedan od četiri najprestižnija A festivala animacije na svijetu.
Nikom od genija iz zagrebačke vlasti nije pritom palo na pamet da tog 3. lipnja netko u toj dvorani mora upaliti svjetlo, mora podrapati karte, netko mora rukovati nekim DCP-om, sjediti na blagajni, pomesti kokice.
Pogrešno bi bilo reći da su s kinom Europa u Zagrebu maske pale, jer one su pale odavno. Bandić je već dugo najopasniji politički fenomen u Hrvatskoj, čovjek infekcija koji je grad s najvećim intelektualnim potencijalom u Hrvatskoj preobrazio u antiintelektualnu kasabu. Već dugo Bandićev je jedini obrazac političkog ponašanja koncentracija i personalizacija moći te pretvorba Zagreba iz grada procedure i pisanog reda u grad usmene ortačke pogodbe, u feudalno leno. Za takvog Bandića i takvu zagrebačku vlast, kino Europa samo je još jedno leno koje se može udijeliti nekom zahvalnom spahiji.
Reakcije iz struke: Ako imate pobjednički tim sa sve više navijača, zašto se uklanja?