10 TISUĆA NAJHRABRIJIH U KLJUČNIM TRENUCIMA Ovaj je serijal privlačan zato što ne komentira i ne docira, nego prepušta svjedocima da se prisjećaju
'Kako je obranjena Hrvatska, epizoda 9', ovaj serijal iz 2016. scenarista Tomislava Šulja i redatelja Zorana Margetića vrijedan je reprize. U cijelom ovom dokumentarcu u nastavcima ponajprije sam zapamtio jednu rečenicu predsjednika Tuđmana neposredno nakon što je preživio atentat avionskom raketom u Banskim dvorima na zagrebačkom Gornjem gradu: “Pa sve da su uspjeli, Hrvatska bi živjela bez mene”. Ta je rečenica bila spontano izrečena i nedvosmisleno dokazuje da je prvi hrvatski predsjednik u ključnim momentima bio hrabar čovjek.
Općenito, kad je Tuđman posrijedi, danas mi je jasno sljedeće: zaslužan je, prije svega, što nas je u ratu izginulo mnogo manje nego što bi nas izginulo da je na njegovu mjestu kormilario bilo tko manje povezan sa stvarnošću.
Kad je posrijedi ova epizoda, kojoj praktički nije potreban komentar, u nju je ugurano štošta. Počinje ekstenzivnim pregledom patnji zarobljenika i organiziranjem njihove razmjene, središnji dio zauzima kronika obrane Dubrovnika u jesen 1991., a zadnja trećina prati ratnu tragediju na osječkom bojištu.
Ovaj je serijal privlačan prije svega zato što ne komentira i ne docira, nego prepušta svjedocima da zbore, akterima da se prisjećaju, a od zadane teme se nikad ne odmiče u nekakvu ideološku matricu. A svjedoka i arhivskih snimki zbilja ima obilje. Dakako, jedino Hrvatska televizija raspolaže arhivom dovoljno bogatom da se ilustrira jedan ovakav scenarij, napisan po raznim kriterijima, ali ukupno gledano, uspio i ambiciozan. Neki snimci montirani u ovoj epizodi, osobito udar JNA i četnika na Dubrovnik u listopadu, studenome i prosincu 1991., jesu toliko šokantni da mi se i danas zaledi pogled na njima.
Evo, i taj Dubrovnik. Njega je obranila šačica zanesenjaka-junaka, stjeranih u posljednji kut, u tvrđavu Imperijal, oko koje je sve palo, i četnici su se već i na nju uspeli, ali, eto, naručili su paljbu po samima sebi i po četnicima, miševima odjednom...
Epizoda donosi i morbidne isječke raznih agresorskih TV kuća, koji su to dragocjeniji što vrijeme više odmiče. Ne smije se nikad zaboraviti - beogradski i podgorički mediji prizivali su i slavili rušenje Dubrovnika progonjeni najgorim cinizmom, još neduhovitim, i svaka eventualna primisao da se cijela agresija mogla izbjeći jest jednostavno - imbecilna.
Ne znam koliko djecu i omladince zanimaju ovakvi serijali, ali u svakom slučaju ovaj je mnogo zanimljiviji od poglavlja o Domovinskom ratu u našim udžbenicima. U njima, naime, nema mjesta za činjenice da je Hrvatska u ključnim trenucima obranjena jedva jedvice i da je teret obrane preuzelo možda deset tisuća najhrabrijih, onih koji ne postoje kao zasebna kategorija ni među braniteljima, ni među civilima. A najviše ih je, dakako, preživjelih, ionako već utonulo u šutnju ili su se i oni već preselili na groblja.