KULTNI NOVI FOSILI SLAVE 50 GODINA 'Bili smo veseljaci skloni spačkama. No, unatoč statusu nikad nismo imali vile s bazenima'

Meni se čini kao da je sve bilo jučer, a ne prije 50 godina. Točno se sjećam kako smo Moka (pokojni Slobodan Momčilović) i ja stajali u centru Zagreba ispred kultne slastičarnice “Junferica”, gdje su se prije 50 godina skupljali glazbenici, pa je tu slastičarnicu Aki Rahimovski prozvao hramom glazbe...

Za dobra stara vremena

Uglavnom, mi smo tamo stajali, pijuckali kavicu i smišljali ime benda, a kako smo već onda bili stari (ja sam imao 27, a Moka 28 godina), odlučili smo da se nazovemo Fosili. Bio je tamo s nama u društvu i Arsen Dedić, koji je rekao da dodamo “Novi” kako bi se raja poslije pitala, kad vidi ime grupe, tko su sad ovi - prisjeća se Marinko Colnago, koji će sa Sanjom Doležal i Vladimirom Kočišem Zecom 1. listopada u koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog održati koncert “Za dobra stara vremena” u povodu obilježavanja pola stoljeća Novih fosila.

- Bend smo osnovali 1969. godine na Mokinu inicijativu. Dotad smo bili prateći sastav koji je svirao najčešće s Ivicom Šerfezijem i Ljupkom Dimitrovskom. Moka me, dobro pamtim, nazvao u jedan dubrovački hotel gdje sam te 1969. godine svirao nakon što sam se vratio s višemjesečne svirke po Švicarskoj, u kojoj sam nastupao s Kennedy Boysima. Pitao me hoćemo li osnovati bend, a ja sam razmišljao cijele dvije sekunde prije nego što sam mu dao potvrdni odgovor - govori Marinko, koji ističe kako su Novi fosili prvi veći uspjeh zabilježili 1970. godine pjesmom “Kad naš brod plovi”.

Pokosila je trema

S vremenom su se bendu priključili Vladimir Kočiš Zec i Rajko Dujmić. Sredinom sedamdesetih doživljavaju velike uspjehe kad u bend dolazi Đurđica Barlović: 1976. objavljuju pjesmu “Diridonda”, a dvije godine kasnije album “Da te ne volim”, s pjesmama “Lastavice mala”, “Kaži mi mama”, “Sanjaj me”... Postaju megapopularni u cijeloj Jugoslaviji, što ne znači da su se od svog posla ikad obogatili, ističe Marinko.

- U cijeloj zemlji nije bilo čovjeka koji nije znao barem jednu našu pjesmu, no mi zbog toga nismo živjeli kao bogatuni. Zarađivali smo pristojno, u rangu inženjera ili liječnika, no o vilama s bazenima mogli smo, kao i ostali naši vršnjaci, samo sanjati - naglašava glazbenik.

Sanja Doležal bendu se priključila 1983. godine.

- Moka me pozvao u svibnju, a ja sam pristala i došla u bend nesvjesna što me sve čeka. Imala sam 20 godina, pjevala sam u Prvoj ljubavi i ni sanjala nisam koju će pozornost privući moj dolazak u Nove fosile. Tim više što dečkima baš i nije u početku bilo drago što ja stižem na mjesto Đurđice. Pitali su se kaj će ta mala tu sad izvoditi. A ja sam, kao za peh, na našem prvom koncertu, koji je bio 18. listopada 1983. u Mariboru, zabrljala. Satrla me trema. Dečki su svirali “Šuti, moj dječače plavi”, a ja sam, nošena tremom, za to vrijeme pjevala “Tvoja košulja plava”... - prisjeća se Sanja, koju su nakon kratkog vremena svi u bendu zavoljeli i sprijateljili se s njom. Novi fosili godinama su slovili kao bend u kojem je uvijek bila dobra atmosfera, a prepričavali su se i njihovi urnebesni tulumi.

- Bilo je tu i uveličavanja, pa smo tako baš mi proglašeni krivima zbog toga što je neki veseljak s prozora jednog splitskog hotela pobacao perje iz jastuka po gostima koji su sjedili na terasi. Nismo mi! - uvjerava Marinko, kojeg pitamo je li točno da su Novi fosili imali višegodišnju zabranu dolaska u hotel “Marjan” u Splitu.

Anegdota s Doris

- Ah, da. Tako se dogodilo zbog jednog neplaniranog popodnevnog tuluma. Skupilo se nekoliko nas na ručku, svi su pili vodu, a onda je netko naručio litru vina. Pa je drugu litru naručio još netko, i tako je krenulo. Iskreno, ne sjećam se kada je završilo, no znam da smo račune na odlasku podmirili. No, onda su nas naknadno zvali jer da moramo platiti i neki navodno uništen inventar, što mi nismo htjeli učiniti, i tu je došlo do te zabrane - govori Marinko, koji u šali kaže kako je on zaslužan za to što je Doris Dragović 1986. godine na natjecanju za Pjesmu Eurovizije pobijedila s pjesmom Zrinka Tutića “Željo moja”.

- Uvjeren sam da sam joj ja donio sreću. Kako? Tako što sam po hotelu s vatrogasnim aparatom ganjao Jasmina Stavrosa i Matu Došena koji su mi htjeli maznuti bocu viskija iz sobe. Pobjegli su preda mnom u sobu Doris Dragović, a ja sam ušao i pjenom iz aparata pošpricao joj haljinu za nastup. Skoro me ubila - kroz smijeh govori Marinko, koji će sa Sanjom i Zecom uskoro započeti probe za koncert u dvorani “Lisinski”. S njima neće biti Rajko Dujmić. Je li im žao zbog toga?

- Nije mi žao, nego sam užasno ljut na njega. Mi smo bili prijatelji, ja sam mu vjenčani kum i nikad mu neću oprostiti što se sveo na ovo što je danas. Da, to jest žalosno, ali ja sam, prije svega, ljut zbog toga - kaže Marinko Colnago.