SVI ČEKAJU OBJAVU PREDSJEDNICE, A NITKO SE NE PITA Što ako Kolinda Grabar Kitarović kaže ne HDZ-u?

Logika kaže da bi i HDZ-u i SDP-u trebalo biti i te kako stalo da njihovi kandidati pobijede na predsjedničkim izborima. HDZ-u jer bi neuspjeh došao kao rizičan nastavak gubitničkog niza Andreja Plenkovića, a SDP-u jer bi im prolazak Milanovića donio bitnu startnu prednost za parlamentarne izbore.

No, da je logike, ne bi onda HDZ, subverzijom “crnih labudova”, toliko skrahirao na europskim izborima niti bi SDP zaronio do 18 posto, što je također najviše posljedica višegodišnjih upornih unutarstranačkih ratova za i protiv uspostave autoriteta slabašnog vodstva stranke s Bernardićem na čelu.

Da je logike, dakle, ne bi ni HDZ ni SDP izbore dočekivali hvaleći se razjedinjenošću, ponosno pokazujući na sve svoje aktivne unutarnje punktove pobune, ne bi nudili teške klijentelističke kompromise kao jedini stvarni sadržaj politike, niti bi otkrivali da im današnja rukovodstva preživljavaju ne zbog stvarne snage i utjecaja, nego isključivo zahvaljujući zahtjevnim operacijama kupovanja vremena, zamagljivanja jednih i fabriciranja drugih problema, proizvodnjom spinova, ukratko - puštanjem magle.

Budući da je sve manje logike, a sve više improvizacije i srljanja u hrvatskoj politici, Kolinda Grabar-Kitarović i Zoran Milanović prilaze izbornom gubilištu s neizvjesnošću, što ustvari uopće mogu očekivati od velikih stranaka koje ih trebaju poduprijeti. Bez njih se, naravno, teško mogu upustiti u natjecanje, financijski i logistički, ali s novcem, ljudstvom i tehnikom dolazi i golemi politički teret.

Moraju se nositi s imperativom, to jest očekivanjem da će oni spasiti, izvući, povući HDZ ili SDP, kad to već nisu uspjela vodstva stranaka, umjesto s osjećajem da će te stranke suportirati, iznijeti njihovu pobjedu. U oba slučaja je to tako, i kod Milanovića i kod Kolinde Grabar-Kitarović, s tim da je, zbog okolnosti trenutačnog obnašanja vlasti, još malo složenije pretpostavljenoj kandidatkinji HDZ-a.

Dvoje, s unutarstranačkih pozicija gledano, ipak prilično neželjenih kandidata morali bi odraditi krvnički posao za stranačke strukture koje ih u utrku ispraćaju ili začepljenih nosova ili, u najboljem slučaju, s namještenim osmijesima.

Ako za Milanovića to i nije presudno jer on doista, kako i sam kaže, nema što izgubiti, kod Kolinde Grabar-Kitarović stvari stoje bitno drukčije. Milanović je za veći dio SDP-a kao kakva srećka - dat će za njega neki novac, najviše zato da se dekoncentrira sa zakulisnog poticanja razaranja SDP-a, čime se zadnjih godina najviše bavio, pa onda ako se “posreći” da dobije izbore SDP će se od te pobjedničke inercije naplatiti kroz malo bolji rezultat na parlamentarnim izborima.

Sadašnjoj predsjednici države odluka nije jednostavna kao Milanoviću. Ne samo što za razliku od njega ona na ovim izborima može puno izgubiti, nego je i njezina pozicija u političkom prostoru u startu bitno složenija od Milanovićeve. Milanović je poraženi bivši premijer koji i dalje ima svoju prilično jasno omeđenu sljedbu u SDP-u koji je nekoć vodio i nezanemariv broj obožavatelja u općoj javnosti, dakako najviše na srednjem i lijevom spektru. Kolinda Grabar-Kitarović puno je slabije od Milanovića ukotvljena u stranci, i to ne samo ovom Plenkovićevom HDZ-u nego i u svim ranijim postavama. Iako je, naravno, HDZ iznio njezinu karijeru, a napose predsjedničku pobjedu (Brkić-Karamarko), teško bi se mogao locirati neki “Kolindin krug” u stranci. Dapače, oni koji bi u taj krug teoretski najprije spadali, njezino staro društvo iz MVP-a, zapravo su joj najveći rivali. Predsjednica sigurno nije niti Brkićeva miljenica niti ju kao svoju prepoznaju oni dijelovi HDZ-a čije emocije i stavove prenose ljudi poput Bujanca. To što joj se, kao i dalje imaginarni zastupnik konzervativnog HDZ-a, kao saveznik nudi Davor Stier, premalo je. To što je naglas ohrabruju političari poput Kuščevića i Bačića, previše je.

Kolindi Grabar-Kitarović za predsjedničku utrku možda treba HDZ-ov novac, ali HDZ-ova energija nikako ne. U tome se možda može tražiti objašnjenje za njezino odugovlačenje s objavljivanjem eventualne kandidature za drugi mandat.

Kao isključivo ili pretežno kandidatkinja HDZ-a, predsjednica je u neopisivom riziku. Ona naime nema, niti joj itko može dati, jamstva da će se HDZ rastrijezniti, srediti i umiriti u vremenu do predsjedničkih izbora. Čak i ako stane potraga za “crnim labudom” te ako se zaraćene strane u HDZ-u na neko vrijeme primire iz interesa, što se kada je riječ o toj stranci lako može dogoditi, čak ni tada Kolinda Grabar-Kitarović ne može ući u izbore bez ozbiljnih opterećenja. I to ne toliko njezinih, s vrludavih staza prvog mandata, koliko HDZ-ovih. Kao HDZ-ova kandidatkinja, predsjednica na sebe preuzima i teret Kuščevićevih i Marićevih kuća, Gabrijelinih mercedesa, Brkićevih SMS-ova, Horvatovih jaružala, Pavićeva referenduma, Kirinovih izgubljenih 17 milijuna kuna...

Logično je zbog svega da predsjednica ima golem problem s kandidaturom i načinom na koji će je postaviti. Plenković sigurno neće dati potporu za bilo kakav oblik distanciranja od HDZ-a, iako se to u ovom trenutku čini neophodnim za pokušaj pobjede na predsjedničkim izborima. S druge strane, predsjednica nema ništa ili nema puno od toga da iznese nekakvu stranačko-mobilizacijsku kampanju ograničenih dometa, ako je uvjerena da su joj zbog stranačkih tereta izgledi mali.

Miroslav Škoro, recimo, kao mogući kandidat lansiran je iz tabora krajnje desnice. U tom prostoru živio je mjesec, dva, ali već sada - kako se približava trenutak odluke hoće li doista ući u utrku - primjećuje se njegovo deklarativno odmicanje. Logično, jer kao kandidat krajnje desnice Škoro može u prvom krugu dobiti možda maksimalno 15 posto glasova. Slično je i s predsjednicom. Ona sad slovi kao kandidatkinja HDZ-a, stranke koja trenutačno grebe prag od 20-ak posto glasova na izborima. Uz svo hinjenje zajedništva i glumatanje, recimo da se taj rezultat može do predsjedničkih izbora popraviti čak za 50 posto, iako ne znamo točno kako. To bi onda bilo 30 posto u prvom krugu. Je li to dovoljno?

Kolinda Grabar-Kitarović očito misli da nije. I zato još nije rekla “da” HDZ-u. Nađe li financijere, mogla bi čak izgovoriti “ne”, a to bi stvorio problem i “škorovcima”, koji preko nje ustvari vode unutarstranački rat s Plenkovićem, i samom HDZ-u, koji bi onda morao u zadnji trenutak odrediti nekog luzerskog kandidata.

Još je malo vremena ostalo do trenutka istine: je li se Kolinda Grabar-Kitarović emancipirala u politici ili je njezina sudbina ipak neodvojiva od, momentalno turobne, HDZ-ove.