KOMENTAR: ZAŠTO JE DAN POBJEDE VAŽAN Zamislite kako bi Hrvatska izgledala da su pobijedili fašisti?
IZA KULISA - Rijetko se koji praznik u Hrvatskoj tako suštinski ne razumije kao što je slučaj s Danom pobjede, kojim se obilježava pobjeda nad fašizmom. Vlasti će, istina, službeno promumljati da je ovdašnji antifašistički pokret zaslužan zato da se Hrvatska svrstala među pobjednice 2. svjetskog rata, ali će, također, prije i poslije devetog svibnja, tjednima naricati za ustašama i domobranima, koje je 1945. stigla osveta pobjednika.
Rijetko se koji praznik u Hrvatskoj tako suštinski ne razumije kao što je slučaj s Danom pobjede, kojim se obilježava pobjeda nad fašizmom. Vlasti će, istina, službeno promumljati da je ovdašnji antifašistički pokret zaslužan zato da se Hrvatska svrstala među pobjednice 2. svjetskog rata, ali će, također, prije i poslije devetog svibnja, tjednima naricati za ustašama i domobranima, koje je 1945. stigla osveta pobjednika.
Najbolje se to vidjelo ove srijede, kada je na taj dan prije 74 godine Zagreb oslobođen od fašista, a za Brunu Esih to je bio duboko nesretan dan: “Događaj je to koji simbolizira pokolje i pljačku, a jugoslavensku okupaciju Hrvatske”, napisala je Bruna Esih, pokazna predsjednica Neovisnih za Hrvatsku. I daleko od toga da mnogi drugi ne misle isto.
U redu, zamislimo onda kako bi izgledala Hrvatska da su pobijedile Sile osovine.
Recimo, Zara ne bi bio samo naziv poznate međunarodne marke odjeće, nego i službeno ime pograničnoga grada, koji bi u obližnjoj Hrvatskoj zvali Zadar.
U šoping bi išli u Čakovec i Beli Manastir u Mađarskoj, a Vlada u neopljačkanom Zagrebu planirala bi turističku sezonu na rivijeri od Crikvenice do Senja, jer bi ostatak Jadrana pripadao Italiji. Talijanski državljani slavenskog porijekla, Andrej Plenković i Kolinda Grabar, živjeli bi na Hvaru i Grobniku i ni u snovima ne bi mogli postati premijer i predsjednica, a ako bi imao sreće, zagorski partizan Franjo Tuđman možda bi uspio emigrirati u Kanadu ili na Novi Zeland.
Hrvatska bi bila nevažna državica u kojoj bi vladala treća ili četvrta generacija fanatika, koji su, srećom, poraženi 1945., kao i njihovi naci-fašistički nadređeni, što je bio preduvjet nastanka sadašnje, demokratske i ekonomski moćne Europe.
Bez pobjede nad fašizmom, golema većina europskih naroda bili bi kmetovi, a njihove državice sitni vazali. Baš zato u Hrvatskoj treba naglašavati važnost simbolike 9. svibnja kao datuma koji je omogućio nacionalnu emancipaciju, a zatim i državnu. Oni koji to poriču, pritom stavljajući znak jednakost između naci-fašizma i socijalizma, žale za NDH i zloupotrebljavaju žrtve postratne komunističke represije.