Dvije politike službenog Zagreba prema BiH
I odnos prema Bosni i Hercegovini postao je jedna od prijepornih točaka na relaciji predsjednik Hrvatske Zoran Milanović – premijer Andrej Plenković.
Dok je Milanović inzistirao da jedna od tema sljedeće sjednice Vijeća za nacionalnu sigurnost bude kršenje prava Hrvata u Bosni i Hercegovini zajamčenih Daytonom, Plenković je predlagao temu položaja Hrvata u susjednim zemljama.
Na kraju je Plenković pristao na kompromis oko tih tema, o čemu je govorio nakon sjednice Predsjedništva Hrvatske demokratske zajednice (HDZ) Hrvatske, na kojoj je bio i predsjednik HDZ-a BiH Dragan Čović.
U rujnu su Milanović i Plenković u odvojenim susretima primili člana Predsjedništva BiH Milorada Dodika, a potom je premijer Plenković pozvao na razgovor lidera Stranke demokratske akcije (SDA) Bakira Izetbegovića i lidera HDZ-a Dragana Čovića. Cilj je bio da se razgovora o položaju Hrvata u BiH.
Čija je pozicija realnija?
Razlike su očite. Urednik vanjskopolitičkog portala euractiv.hr Željko Trkanjec napominje kako „predsjednik Milanović u zadnje vrijeme artikulira svoju poziciju prema Bosni i Hercegovini kao tvrdo nacionalističku, i pokušava solirati, što je samo po sebi jako loše“.
„Svoju poziciju prema BiH postavio je potpuno pogrešno od trenutka kada je u Zagreb pozvao Dodika, i time si je automatski s jedne strane zatvorio vrata kod Bošnjaka, a sa druge strane kod Amerikanaca, jer ne smijemo zaboraviti da je Dodik kod Amerikanaca na 'crnoj listi' i zabranjen mu je odlazak u Ameriku“, kaže Tkanjec za Radio Slobodna Europa (RSE).
„Dakle“, konstatira Tkanjec, „bilo kakav njegov istup nakon tog trenutka će svi stavljati u okvir pitanja – zašto je organiziran sastanak sa Dodikom, a ne sa Predsjedništvom BiH?“
Sa druge strane Vlada, koja provodi vanjsku politiku zemlje ima na čelu vanjskopolitičkog resora čovjeka koji dobro pozna situaciju u BiH, jer je tamo rođen, i koji se trudi pronaći neka rješenja, nastavlja Trkanjec.
„A konačno tu je i pitanje Hrvatske kao države članice Europske unije, jer svaki razgovor o Bosni i Hercegovini podrazumijeva da će se o tome razgovarati i sa njemačkom kancelarskom Angelom Merkel, austrijskim kancelarom Christianom Kurzom i nizozemskim premijerom Markom Rutteom. Dakle, u ovom trenutku je realnija pozicija Vlade, nego predsjednika“, zaključuje Trkanjec.
Što Milanović nastoji?
Za novinarku „Jutarnjeg lista“ i dobru poznavateljicu hrvatsko-bosanskih odnosa Snježanu Pavić artikuliranje Milanovićeve nacionalističke pozicije prema BiH postalo je jasno vidljivo odlukom da odlikovanje za „Oluju“ Specijalnoj policiji Herceg-Bosne preuzme Zlatan Mijo Jelić, u susjednoj državi tražen zbog ratnih zločina.
„To što sada radi Zoran Milanović, to Franjo Tuđman nikada sebi ne bi dozvolio, niti bi dozvolio nekome iz HDZ-a da se na taj način obračunava sa političarima druge nacionalnosti iz BiH, da ih toliko javno omalovažava i otežava normalizaciju odnosa sa susjedima“, kaže Snježana Pavić za RSE.
A Milanovićevo pozivanja Dodika na razgovor u predsjedničku rezidenciju za nju je „diplomatski skandal i totalno negiranje bosanskohercegovačke državnosti.“
Ona vjeruje kako je posrijedi Milanovićevo nastojanje da stvori u Hrvatskoj desnicu desnije od Plankovićevog HDZ-a koji je kao desni centar za Milanovića previše „soft“, a tu je odnos prema BiH jedno od ključnih ideoloških pitanja. Plenković i Vlada imaju drugačiju poziciju od njega, kaže naša sugovornica.
„Plenković vodi HDZ koji je proeuropski i koji sluša Angelu Merkel. On je taj dio HDZ-a koji nas ne želi svađati sa Bosnom i Hercegovinom, ali je dovoljno inteligentan da neće ulaziti niti u rat sa tamošnjim HDZ-om. Predsjednik države iz takozvane lijeve stranke je na bitno desnijim pozicijama od vlade koju vodi desni centar, jer mi od Plenkovića nismo čuli toliko radikalne izjave poput Milanovićevih“, podsjeća Snježana Pavić.
Je li moguć dogovor predsjednika i Vlade?
Trkanjec kaže kako je Hrvatska politika jedinstvenu politiku prema BiH vodila samo u devedesetima, i to lošu, a otada nikako da se postigne dogovor što bi trebala biti hrvatska politika prema BiH.
„Je li to odnos prema HDZ BiH? Još je predsjednik Josipović redovito primao Čovića koji nije bio član bh Predsjedništva, pa su se mnogi i među Hrvatima u BiH pitali – zašto to radi? Svi znamo da HDZ BiH nije jedini glas tamošnjih Hrvata, a problem je što u Hrvatskoj Vladu vodi HDZ koji svoju politiku mora na neki način usklađivati sa HDZ-om BiH. Znamo da HDZ BiH ima neke stavove koji su dosta sporni i koje SDA ne može prihvatiti, a da je SDA apsolutno tvrdoglav u pitanju izbornog zakona. U situaciji smo da je tu potrebna medijacija, a da ta medijacija na žalost ne može biti Zagreb,“ kaže naš sugovornik.
On ne vjeruje da je moguć dogovor između Milanovića i Vlade oko zajedničke politike prema BiH, ali – da se to nekim čudom desi - sa tom zajedničkom politikom moglo bi se pokušati pronaći neko rješenje u odnosima između Bošnjaka i Hrvata, kako bi se onda ta politika proširila na cijelu BiH, jer problem Hrvata postoji i u Republici Srpskoj.
„Kada bi se u to uključila Turska s pritiskom na Bošnjake i kada bi se uspjelo na neki način preko Vučića smiriti Dodika, tada bi ta politika možda imala i nekog efekta,“ zaključuje Trkanjec.
Lidr HDZ BiH Dragan Čović je i u utorak (17. studenog) bio u Zagrebu. Primio ga je ministar vanjskih i europskih poslova Gordan Grlić Radman, a Čović je s njime razgovarao u svojstvu zamjenika predsjedatelja Doma naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine.
Prijepori između predsjednika Zorana Milanovića i premijera Andreja Plenkovića započeli su izbijanjem afere „Janaf“, odnosno uhićenjem predsjednika uprave tog javnog poduzeća Dragana Kovačevića sredinom rujna, u čiji zatvoreni klub u središtu Zagreba je Milanović zalazio u vrijeme potpunog lockdowna u proljeće. Od tada dva političara izmjenjuju strelice u javnim istupima.