Može li Iran iskoristiti sektaške sukobe kako bi ponovno stekao uporište u Siriji?

Usred smrtonosnih borbi između Druza i beduinskih plemenskih milicija u južnoj sirijskoj provinciji Sweida, postavlja se jedno pitanje: može li Iran iskoristiti ove sektaške sukobe da povrati uticaj koji je izgradio tokom decenije građanskog rata?

Godinama su iranski komandanti i njihovi posrednici podržavali vladu Bashara al-Assada, pretvarajući Siriju u kopneni koridor koji je povezivao savezničke grupe u Iraku i Libanu. Ali od naglog sloma dinastije Assad prošlog decembra i djelimičnog povlačenja ruskih snaga, dominacija Teherana je oslabila.

Privremeni sirijski predsjednik, bivši vođa pobunjenika Ahmed al-Sharaa, suočava se s poteškoćama u obuzdavanju suparničkih frakcija, što stvara prostor – ali i rizike – za Teheran na jugu zemlje.

Nedavno nasilje izbilo je nakon otmice jednog druzskog trgovca i odmazdnih otmica, koje su se brzo pretvorile u široko rasprostranjeno krvoproliće.

Obje strane su izvele napade i ubistva iz osvete.

Kada su se u sukob uključile snage sirijske vlade, optužene su da su stale na stranu beduina, što je izazvalo direktne sukobe s druszkim borcima i optužbe za ubistva, pljačku i paljenje u područjima naseljenim Druzima, vjerskom manjinom koja je dugo koncentrisana na jugu Sirije, poznata po tradiciji samouprave i ambivalentnim odnosima prema državi.

Primirje koje je postignuto 19. jula između vlade, druških milicija i beduinskih plemena zaustavilo je sedmicu borbi u kojima je poginulo više od 1.000 ljudi. Za sada, primirje se održava, ali je izuzetno nestabilno.

Vakuum moći i stare strategijeDugogodišnja strategija Irana oslanja se manje na otvoreno raspoređivanje snaga, a više na formiranje lokalnih milicija i komandanta pod svojom kontrolom.

Kada je u martu izbilo nasilje na zapadu Sirije, neki su optužili Teheran da podstiče nemire, ističući da su neki lideri milicija obučeni od strane Iranske revolucionarne garde (IRGC).

Istovremeno, iranski zvaničnici se predstavljaju kao branioci sirijskog suvereniteta, osuđujući izraelske vazdušne napade kao "neobuzdanu agresiju" i upozoravajući na miješanje Zapada.

Cilj nije samo vojni – već i obnova političkog uticaja među Sirijcima, koji su iscrpljeni ratom i nepovjerljivi prema stranim silama.

Ipak, Teheran se suočava s ozbiljnim preprekama.

Druzi, koji čine većinu stanovništva u Sweidi, i dalje duboko ne vjeruju Iranu i njegovim šiitskim saveznicima. Lokalna sunitska plemena, koja su zauzeta sopstvenim sukobima, ne pokazuju volju za saradnju sa stranim saveznicima.

Izazovi i riziciDodatni problem predstavlja pojačana asertivnost Izraela.

Od pada Assadove vlasti, izraelske snage su pojačale napade na ciljeve za koje se sumnja da su povezani s Iranom, posebno u blizini okupiranih Golanskih visoravni, uz obećanje da će spriječiti ponovno jačanje iranskog uticaja. Izraelski zvaničnici su čak neke napade na sirijske položaje pravdali zaštitom Druza.

Situaciju dodatno komplikuje fragmentirani pejzaž lokalne vlasti u Siriji, gdje promjenjive lojalnosti i uspon lokalnih ratnih vođa čine svaki iranski napredak nestabilnim i kratkotrajnim. U međuvremenu, iranski saveznici u drugim zemljama – posebno Hezbolah u Libanu – oslabljen je velikim gubicima u nedavnim sukobima s Izraelom.

Izvan Sirije, iranska mreža oružanih saveznika pojačala je aktivnosti.

Snage Huta u Jemenu prekinule su višemjesečni mir u Crvenom moru napadima na dva trgovačka broda. U Iraku, milicije povezane s Iranom sumnjiče se za ometanje proizvodnje nafte u regiji Kurdistan. U posljednjim mjesecima, sirijske snage i libanska vojska presrele su više pošiljki raketa namijenjenih Hezbolahu, koji su Sjedinjene Američke Države i druge zapadne zemlje označile kao terorističku organizaciju.

Ove aktivnosti ukazuju na odlučnost Teherana da očuva svoju mrežu posredničkih snaga kao ključni element strategije odvraćanja. Iako velike i redovne pošiljke oružja više nisu lako izvodive, Iran jasno daje do znanja da i dalje ima uticaj i da nije oslabljena sila, kako bi neki mogli pretpostaviti.

Za sada, Teheranova strategija u Siriji vjerovatno će ostati postepena i indirektna, oblikovana ograničenim resursima i pojačanim nadzorom.

Umjesto dramatičnih poteza, Iran će se osloniti na tajne transfere oružja i obnovu lokalnih savezništava.

Ipak, sve dok Izrael budno prati situaciju, iranski pokušaji da ponovo učvrsti svoje uporište u Siriji ostat će neizvjesni i rizični.