Četiri monstruoznosti Srebrenice
Čitam i gledam video koji je naša redakcija jučer snimila u Potočarima kada su ukopani ostaci još 613 žrtava genocida u Srebrenici koji su počinile srpske snage.
Ovo organizirano, masovno ubistvo 8.000 ljudi svakog normalnog čovjeka ostavlja u šoku i svaki put kad o tome razmišljam mislim da još nismo ni dokučili strahovite posljedice ovog genocida.
Ali, jedan detalj iz ove video priče naveo me da pokušam razmišljati hladne glave. Kažu u toj video priči dvije dame slijedeće.
Teufika Bećirović kaže za brata: ¨Nasli su mu glavu, lijevu ruku, dio potkoljenice.....¨ . Majka, Zenita Bećirović dodaje: ¨Kad se (tijelo) pronašlo u osam različitih grobnica, znači, možete zamisliti koliko su sve to pomicali tamo, vamo....¨
Hajde sada da ohladimo glavu i da poredamo šta je sve moralo biti uradjeno da bi se bratu i sinu iz njihove obitelji, kao i mnogim drugima, to dogodilo.
1. Oko 8.000 Srebreničani su morali biti odvedeni autobusima i kamionima na mjesto streljanja. Autobusi su došli iz Srbije. Na tu temu je kolegica iz Beograda, Branka Mihajlović pisala i u toj priči Munira Subasic brenice potvrdjuje: ¨„Bila je Raketa Uzice, bio je Beograd-trans, Strela Valjevo, gotovo svi autobusi su bili iz Srbije, Crne Gore i Republike Srpske. To odgovorno tvrdim, to se i na snimku moze videti.¨
2. Zatim je moralo biti organizirano streljanje onih koji nisu bježali i lov na one koji su bježali
3. Onda su žrtve morale biti pokopane u masovne grobnice.
4. Onda su grobnice morale biti sakrivane, poravnjavane.
5. Onda je nekome palo na pamet da je počinjen zločin pa ga se pokušalo prikriti time što su grobnice otkopavane, a tijela ponovo zakopavana na drugim mjestima. To nije moglo biti radjeno drugačije nego gradjevinskim mašinama.
5. Kako su dijelovi tijela nadjeni u različitim grobnicama to mora da je neko naredio da se i dijelovi tijela zatrapavaju u različite jame.
To je dakle hladna logika. U svakoj od tih operacija moralo je učestvovati na desetine vojnika, vozača, gradjevinara.
Monstruozan je, prije svega, sam zločin.
Druga je monstruoznost u tome što je nakon zločina radjeno sa tijelima.
Treća je monstruoznost slušati čak i danas raznorazne monstrume, koji čak obavljaju političke funkcije, koji zločin negiraju ili opradavaju.
Najnovija, četvrta, monstruoznost je ¨balansiranje¨ Srebrenice.
Kako možeš balansirati genocid u Srebrenici? Ne možeš, naravno, ali zato možeš balansirati obilježavanje tog zločina time što ćeš i ti sam organizirati slično obilježavanja na dan nakon što ¨oni¨obilježavaju ¨njihove.¨ Ali, kako ¨nas¨ niko nije ubijao na takav način, kako nad ¨nama¨ niko nije vršio genocide u najnovijem ratu, kako ćemo kad nemamo tako masovnih zločina?
Hladne činjenice kažu da su se vlasti u RS dosjetile da sakupe sve mrtve pravoslavne vjere na jednom mjestu, i one koji su umrli prirodnom smrću i one koji su poginuli u borbi i one koji su ubijeni kao civili. Oni koji su odlučili da sve te ljude sahrane na jednom mjestu – umanjuju zločin koji je počinjen nad gradjanima srpske nacionalnosti. Pa je tako sakupljeno više od 3.000 duša. Ima medju njima i žrtava ratnih zločina nad Srbima, naravno.
Tako se ¨njihovo¨ obilježavanje zločina u Srebrenici, balansira sa ¨našim¨žrtvama.
Ako već neko nema ni snage ni hrabrosti ni poštenja da prizna zločin možda bi bolje bilo – da ćuti.