Autor filma sa Berlinalea: Hoću da što više pričam priče o BiH

Na 71. Međunarodnom filmskom festivalu u Berlinu u programu „Generation“ bit će prikazan i film „Tabija“ Igora Drljače, redatelja i scenariste iz Sarajeva koji godinama živi u Kanadi.

Zbog pandemije korona virusa jedan dio festivala, u online formatu, bit će održan od 1. do 5. ožujka, dok će drugi dio, namijenjen publici u kinima, biti upriličen od 9. do 20. lipnja ove godine.

Potvrđeno je da će se na ovogodišnjem Berlinaleu za glavnu nagradu Zlatni medvjed natjecati 15 filmova.

Radnja filma „Tabija“ je smještena u današnje Sarajevo i govori o ljubavi dvoje tinejdžera.

Drljača je i svojim ranijim filmovima progovarao o temama iz Bosne i Hercegovine.

RSE: Vaš novi dugometražni igrani film „Tabija“ bit će prikazan na 71. Međunarodnom filmskom festivalu u Berlinu u programu „Generation“. Kako ste primili vijest da će film biti prikazan na jednom od najvećih filmskih festivala na svijetu?

Drljača: Vijest nas je mnogo obradovala, ali zbog pandemije nismo bili sigurni kako će se ta manifestacija održati. Objasnili su nam da će film biti digitalno prikazan za industriju, za kritičare, u martu, a onda bi, ako stvar sa pandemijom bude išla kraju, prikazivanje za publiku bilo u junu. Tako da imamo ta tri mjeseca razmaka između prikazivanja za kritičare i prikazivanja za publiku.

Znači, osjećamo radost sa malo strepnje. Tako smo dočekali ovu vijest. To je velika stvar za glumce, za cijelu ekipu, ali kako je situacija takva kakva jeste, morali smo malo da smanjimo neka očekivanja.

Filmovi za publiku u junu

RSE: Film će biti prikazan u selekciji „Generation“ koja je, čini mi se, posvećena filmskim temama o mladima?

Drljača: Da. To je relativno nova sekcija, mislim da je osnovana 2008., 2009. godine i uglavnom se bavi temama mladih. Ustvari, ima dvije kategorije – sa temama za djecu mlađu od 14 godina i temama za tinejdžere od 14, pa nadalje. Mi smo u ovoj drugoj kategoriji.

RSE: Što Vas je motiviralo da napravite ovu priču koja je smještena u današnje Sarajevo i zapravo je ljubavna priča dvoje tinejdžera?

Drljača: Htio sam da napravim priču omladine koja se danas nalazi u Sarajevu. Tim ljudima ne nude se neke mogućnosti koje su imali njihovi roditelji. Desila se ta podjela poslije rata, gdje su svi počeli s nekim srednjim staležom, dosta porodica je osiromašilo, neke su postale mnogo bogatije. I mnogo je pitanja da li može dvoje ljudi iz tako različitih sredina mogu biti zajedno, da li mogu naći neku zajedničku tačku, da se zaljube. Bilo mi je čudno to pitati, jer se ja sjećam Sarajeva prije rata, kada se nije pitalo na takav način.

Ljudi su bili nekako razmjerno sličnih ekonomskih staleža, do neke mjere, bile su varijacije, ali su bili bliži. Taj divljiji Zapad, koji je uveo neke nove ideje – šta to znači za ovu omladinu? Šta to znači nekima koji imaju mogućnost za bolje sutra, a šta nekima koji nemaju mogućnost za bolje sutra? Istovremeno, film se veže sa činjenicom da dosta mladih ljudi odlazi, porodice koje gube dijelove odlaskom u inostranstvo. Nove generacije idu u inostranstvo, jer nemaju nekih mogućnosti za bolje sutra.

RSE: U tom filmu surađivali ste i s Draganom Jovičićem, koji je prošle godine preminuo od posljedica korona virusa.

Drljača: Dragan je jedan divan čovjek i to nas je sve potreslo. Baš nam je bilo teško kada se to desilo. On ima jednu veoma važnu ulogu, prisutan je u nekim ključnim momentima u cijeloj toj priči. Bio je izuzetno profesionalan, više se od njega moglo naučiti nego što sam mu ja mogao ponuditi. Nekako je bilo zadovoljstvo da smo imali barem malo mogućnosti da sarađujemo. To je veliki gubitak, pogotovo za pozorišnu scenu. A i filmsku.

Preminuo sarajevski glumac Dragan Jovičić

RSE: Kada je bh. premijera?

Drljača: Trenutno još uvijek ne znamo, zbog korona virusa, kad će se to odigrati. Mi bismo htjeli da bude prvo negdje na festivalu u Bosni i Hercegovini, onda distribucija, kinoteke itd. Film funkcioniše na malom ekranu, ali je mnogo bolje kad je na velikom. Voljeli bismo da ljudi imaju mogućnost da ga vide na velikom ekranu. Kad se situacija s ovim virusom malo smiri.

RSE: Živite u Kanadi, rođeni ste u Sarajevu. Teme koje birate za svoje filmove dosta su vezane za Bosnu i Hercegovinu i regiju.

Drljača: I ja sebi postavljam ta ista pitanja – zašto sam toliko vezan. Mislim da je moje djetinjstvo do neke mjere bilo prekinuto. Taj pokušaj da dođeš do nekog unutrašnjeg mira bio je da se vežeš za teme o Bosni i Hercegovini. Iako ja tamo nisam bio otkako je virus počeo, prisutan sam, provodio sam tamo barem mjesec, dva, tri skoro svake godine, prije virusa. Uvijek mi je to dio nekog mog korijena, nekih prvih ideja, manifestacija, događaja.

I hoću da što više mogu da pričam priče o tom gradu, pričam priče o Bosni i Hercegovini. Ne isključivo o Bosni i Hercegovini, ali to se nekako povezalo. Umjetnost je nekako i terapija. Moja terapija u tom smislu su filmovi o zemlji gdje si rođen. To nekako ide ruku uz ruku.

Umjetnost kao terapija

RSE: Rođeni ste u Sarajevu i dio djetinjstva ste proveli u tom gradu. Kako ga pamtite? I danas, kada dođete, koliko se taj grad promijenio?

Drljača: Bilo mi je devet godina kad je rat krenuo. Mi smo napustili u ljeto 1992., bili smo izbjeglice svuda po toj bašti bivše Jugoslavije i Austrije prije nego smo došli u Kanadu. Taj pokušaj da nekako zapamtiš one stvari koje su bile dobre, da zapamtiš tu neku ideju koja je dominirala društvom, a istovremeno sam svjestan toga da sam imao percepciju djeteta o tom periodu.

To što sam ja doživio kao dijete u Sarajevu isto je neka verzija neke priče, zapravo moje priče. To je uvijek mnogo komplikovanije. Ja sam iz porodice koja je uglavnom mješovita, etnički. Nekako nikad nisam doživio te neke stvari koje su zadesile tom gradu na nivou kojeg su mnogi doživljavali, pred rat i u ratu.

Jednostavno, uvijek me zanimala ta moja priča, koja zapravo nije bila cijela istina. Uvijek sam htio da dođem do nečega što bi pokušalo da objasni šta se sve desilo. Priče koje mi sad pričamo znaju biti način da se spasimo, znaju biti i način da zapravo ne vidimo realno oko sebe. To me najviše i vezalo – da dođem do nekih ideja vezano za djetinjstvo. Uvijek zamislim šta bi bilo da nije bilo rata, da sam ja ostao u tom gradu. I pitam se da li bih ja uopšte bio reditelj, da li bih se uopšte bavio umjetnošću. I zapravo ne znam taj odgovor.

RSE: Ove godine BiH ima svoj film u užem krugu za nominaciju za nagradu Oskar, film „Quo vadis Aida“ Jasmile Žbanić. Jeste li gledali film i što Vi mislite o tom uspjehu?

Drljača: Mislim da je to velika stvar za Bosnu i Hercegovinu. Koliko zemalja se kandiduje za nominaciju, a ovako mala zemlja poput Bosne i Hercegovine uđe u taj uži krug, to je velika, velika stvar. Nadam se da će ući i u taj konačni krug. Ja, pošto je distribucija filmova nekako čudna, još uvijek nisam imao mogućnost da vidim taj film. Jedva čekam da ga vidim. Mislim da je to velika stvar i veoma mi je drago da se to dešava.