Pobjednik 'Banjalučke gitarijade': Kulturom protiv primitivizma

"Svi ljudi koji su otišli u Njemačku, Švedsku, Ameriku, rade kao doktori, inženjeri. Zamislite šta bi bilo da su oni ovdje, bili bi kao Švajcarska", kaže u intervjuu za Radio Slobodna Evropa (RSE) Ernest Bučinski, banjalučki pjesnik, aforističar, novinar i frontmen banjalučkog benda "Katarza".

Bučinski je sa svojim bendom pobijedio na nedavno održanoj šestoj "Banjalučkoj gitarijadi", koja se zbog pandemije korona virusa održavala bez publike. Nagrada za "Katarzu" biće pjesme u studiju Muzičkog centra "Pavarotti" u Mostaru.

Bučinski priča kako su današnji mladi rock'n'roll bendovi "mnogo više kritički nastrojeni prema sistemu" nego što su bili bendovi u bivšoj Jugoslaviji.

"Mladi pjevaju o stanju koje je nikakvo i stvari izvlače ispod tepiha. To rezultuje time da se stvaralaštvo novije generacije ignoriše i ne ulaže se u mlade bendove", kaže Bučinski.

RSE: Koliko vam znači nagrada na banjalučkoj Gitarijadi?

Bučinski: Uvijek je dobro dobijati te nagrade, zato što daju priznanje da nisi uzalud potrošio vrijeme radeći na svom kreativnom poslu. I bendovi koji su učestvovali sa nama, svi su mogli da je dobiju jer su jako kvalitetni i imaju dobre pjesme. Ja se nisam nadao da ćemo nagradu osvojiti. Išli smo više da promovišemo svoj rad, pogotovo sad, kad nema svirki, to nam je bila šansa da osjetimo binu. Žao mi je što nije bilo publike jer Gitarijada je bila zatvorenog tipa.

RSE: Koliko ovo priznanje može pomoći razvoju i promociji benda i Vaše muzike?

Bučinski: Idemo u Mostar. U februaru ćemo, najvjerojatnije, snimiti tri pjesme, a ovaj januar vježbamo. Uz nagradu smo dobili i snimanje spota. Kako će to sa spotom biti, ta distribucija, još ne znamo. Najvjerojatnije će ići preko Youtube-a. Sada se muzička scena svela na internet. Ali, dobro je, dobili smo snimanje u Pavarotiju u Mostaru, to je profesionalni studio gdje su radili veliki bendovi, Letu Štuke, Zoster, pa eto možda i mi zasjamo kao i oni. Mada je sve to na niskim granama, ali trudićemo se da pariramo tim bendovima.

RSE: Kako ocjenjujete rock scenu u regiji, šta se trenutno tu dešava?

Bučinski: Bendovi koji su osnovani krajem osamdesetih, početkom devedesetih su danas glavne face i tako će izgleda biti sve dok se ne napravi procjep kroz koji će novi, neafirmisani bendovi prohujati i napraviti kakav-takav prostor za sebe. Naša generacija koja je osnovala bendove dvijehiljaditih godina slabo se može čuti. Slabo da se iko uspio probiti. Tako je i u regiji, tako je i u Hrvatskoj i u Srbiji.

RSE: O čemu pjevaju mladi u današnjim rock sastavima?

Bučinski: Mladi bendovi danas su mnogo više kritični, nego što su ovi iz osamdesetih. Pjevaju o depresijama, pjevaju o korupciji, o ovom čitavom stanju koje rock'n'roll izvlači ispod tepiha. Pjevaju o postojećem stanju koje je nikakvo. Ono što je ovdje problem jeste da kad ti stvarnu kritiku imaš, tebe samo ignorišu. Zato kod nas ne mogu pojedine politike ni proći. Oni ignorišu sve što nema prefiks nacionalnog. O bilo kakvoj ideji da se radi, mora biti prefiks srpski ili bošnjački.

RSE: U jednom intervjuu ste rekli da ljudi rođeni u nekim predratnim i ratnim godinama ne smiju dozvoliti da budu propala generacija u muzičkom i uopšte kulturnom izrazu? Šta ste mislili pod tim?

Bučinski: Ovi što su rođeni baš dvijehiljaditih, oni i ne misle ovdje stvarati nešto. Kad nekog od dvadeset godina pitaš, on i ne misli da ostane ovdje, a kamoli da grade neke scene, bilo kakve vrste. A mi koji smo sad u nekim srednjim godinama, niti možemo otići, niti možemo ostati. U procjepu smo i kao takvi smo zbunjeni. Čovjek koji je odlučio da ostane mora da dekontaminira taj prostor i da očisti dvorište od smeća. To je ono što nama teško ide od ruke. Ovi stariji su toliko zaprljali ovaj prostor i prljaju još uvijek da će nam trebati stotine godina da se operemo od prljavštine sa kojim su nas nataložili.

RSE: Kultura je jednaka političkom stanju je jedna od Vaših poruka. Zašto to mislite i koliko politika utiče na kulturu u regiji?

Bučinski: U kulturu se ne ulaže jer kultura je najbolje oružje da se odbranimo od primitivizma. Ono što se naziva kulturom je zapravo politički poligon za prljave ideologije koje svoj smrad šire i zaprašuju ovaj narod idiotizmom. Sve manifestacije, ili većina, su u sprezi sa vlašću koji iste koriste za ličnu promociju i niko ko je izvan te ideologije nema pravo učešća u istim. Ne bih ja da ih imenujem, sami će se prepoznati a ako se ne prepoznaju znači da su previše ogrezli u samoubjeđivanju u vlastitu propast koju propagiraju kao nešto napredno i pozitivno. I to što oni misle da treba promovisati, koga treba zovnuti, kako, tako se i radi. Malo nam daju da imamo rock'n'rolla, a onda nam ukinu, na primjer Demofest. Što je on ukinut?

Taj Demofest je trebao da napravi ovdje našu scenu. Samo u banjalučkoj regiji ima bendova koliko hoćeš koji zaslužuju da im se da podrška, da im se omogući promocija.

Ovdje ne postoji javni konkurs koji bi omogućio da neko na osnovu toga što ima kvalitet dobije mogućnost na primjer štampanja knjige.

Ja imam pripremljenu zbirku pjesama, imam kolumne što sam pisao, trebao bih objaviti, ali neću nešto da objavljujem da sam ulažem u to. Kada neko to prepozna i ponudi podršku za objavu, onda ću objaviti, onda znate da to vrijedi.

A samim tim što ne daju nekim ljudima, što neće da ulažu u te ljude koji nešto vrijede, to je ignorisanje. Ignorisanje je najbolji način da čovjeka diskvalifikuješ. U principu, ignoriše se čitava generacija.

Na primjer, ovi banjalučki bendovi, oni su više priznati u Sarajevu, Beogradu, Zagrebu, za njih tamo više znaju nego u Banjaluci. A normalno bi bilo da mi sami ovdje ulažemo u ono što je naše, ako hoćeš da nešto stvaraš. Bilo kakvu vrstu scene, muzičku, književnu, bilo šta.

RSE: Kojom porukom biste opisali vrijeme u kom trenutno živimo? Na koji način se nešto može promijeniti?

Bučinski: Mogao bih sada samo reći – neka nam je bog na pomoći. Dopustili smo sebi da dodirnemo preniske grane čije krošnje nas drže na samom dnu civilizacijskih tekovina. Nećemo sebi pomoći vječno optužujući druge jer smo za svoje loše živote sami sebi krivi. Važno je da počnemo razmišljati malo otvorenijih umova i važno je da se okrenemo istinskom životu. Previše dugo živimo u lošim snovima koje smo sami kreirali. Trebali bi se malo okrenut racionalnijem gledištu na stvari koje nas okružuju, pa ćemo i biti veseliji, čiliji i nekiseliji.

Svi naši ljudi koji su otišli u Njemačku, Švedsku, Ameriku... Rade kao doktori, inžinjeri. Zamislite šta bi bilo da su oni ovdje, da rade i grade ovdje. Ali, ovdje su nama pustili ventil, da ljudi odavde bježe. To je loše. Malo se ljudi i rađa. Ako ovako nastavimo, nama sigurno neće biti bolje.